KAD NEĆE DRŽAVA MORAJU MAJKA I SESTRA ...
Dolepotpisane, oštećene MILA ĐINĐIĆ i GORDANA ĐINĐIĆ – FILIPOVIĆ, preko zastupnika po punomoćju koje prilažu, ovim podnose u smislu člana 280, stav 1 ZKP sledeću
Obrazloženje:
Iz svega ovoga nesumnjivo proizilaze sledeće činjenice:
Izvori:
Saopštenje MUP Srbije, 22.02.2003; (PRILOG 16)
Večernje novosti, 22.02.2003, „Atentat na Đinđića?“; (PRILOG 17)
Glas javnosti, 23.02.2003, „Bagzi danas pred sudijom – Dejan Milenković uhapšen zbog sumnje da je ugrozio život premijera Đinđića“; (PRILOG 18)
Index.hr, 23.02.2003, „Pokušan atentat na premijera Đinđića“; (PRILOG 19)
Večernji list, 24.02.2003, „Na Đinđića ipak pokušan atentat“; (PRILOG 20)
Danas, 28.02.2003, „Bagzi osumnjičen za pokušaj ubistva“; (PRILOG 21)
Politika, 24.02.2003. „Đinđić o pokušaju atentata“; (PRILOG 22)
Glas javnosti, 28.02.2003, „Ne isključujem da je pokušan atentat“; (PRILOG 23)
Politika, 27.02.2003, „Nije bilo dogovora s Crvenim beretkama“. (PRILOG 24)
Svedočenje Dejana Milenkovića
Izjava Miloša Simovića
Svedok saradnik Dejan Milenković: Meni je poznato što se tiče razgovora, da je Nebojša Čović podržao Milorada Ulemeka Legiju. To je nama pok. Dušan Spasojević rekao.
Predsednik veća: Kome?
Svedok saradnik Dejan Milenković: Meni i ostalim članovima.
Predsednik veća: Nemojte da vas ja pitam. Kome i kada i gde?
Svedok saradnik Dejan Milenković: Rekao je meni i ostalim članovima, Milošu Simoviću, tada je baš bio Miloš Simović prisutan, i Aleksandar Simović su bili prisutni u stanu u Vojvode Stepe kada je to nama pok. Dušan Spasojević saopštio. (Izvod iz transkripta, glavni pretres u predmetu K.p.5/03, svedočenje svedoka saradnika Dejana Milenkovića, 23.-27. nov. 2006) (PRILOG 26)
Upotreba izjave Miloša Simovića u pretkrivičnom postupku
Privatna isprava
Načelo materijalne istine
Političke okolnosti dela
(Politika, 18.04.2003, „Jovanović: Koštunica i DSS krivi za stanje u zemlji”) (PRILOG 33)
(Danas, 26.04.2003, „Obračun s kriminalom ili povratak jednoumlja”) (PRILOG 34)
B92, Poligraf, Jugoslav Ćosić: Vi ste sumnjali da je Đinđić švercovao cigarete,
molim Vas, javno, jeste, u Nacionalu na koji ste imali uticaja.
Nebojša Čović: Ne, to nije tačno. Nemojte, molim vas, ja imam uticaja u Nacionalu? Pa, ja se sudim s Nacionalom, čoveče božiji, o čemu vi pričate.
B92: Jesu li članovi vaše partije bili u upravnom odboru tog lista?
Čović: Ko?
B92: Ja Vas pitam jesu ili nisu?
Čović: Ne da ja znam.
B92: Da li ste u Nacionalu izjavili sledeće: „Mi se u Vladi delimo na one“, pre ubistva Zorana Đinđića, „na one koji puše cigarete i na one koji švercuju cigarete, ja pušim, vi zaključite u koju grupu spada ostatak Vlade?“
Čović: Pa, u čemu je tu problem?
B92: Prvo, što ste optuživali svoje kolege iz Vlade da švercuju cigarete.
Čović: S Nacionalom nemam nikakve kontakte.
B92: Jeste imali onda, ja Vas to pitam, ne sada?
Čović: Ni onda, ni sada, s Nacionalom sam u sudskim sporovima, tako da nemojte, molim vas, sa poluistinama i lažima da dezavuišete.
B92: Čekajte, gospodine Čoviću, da li je ovo Vaša izjava: „Mi se u Vladi delimo na one koji puše cigarete i na one koji cigarete švercuju, ja pušim, a vi zaključite u koju grupu spada ostatak Vlade.“ Je li to Vaša izjava ili nije?
Čović: To nije moja izjava.
B92: To nije Vaša izjava?
Čović: Ja sam rekao da ja pušim, a nikada nisam rekao da se delimo ne one koji švercuju cigarete, to nije moja izjava. (B92, Poligraf, 23.11.2006, int. s Nebojšom Čovićem) (PRILOG 41)
B92: Zašto ste tada izjavili da je u hapšenju
učestvovao Dušan Spasojević Šiptar, to nije bilo istina?
Čović: Je l’ vi mislite da nije bilo istina? Jeste sigurni?
B92: Apsolutno, svi koji imaju veze s tim kontaktom to tvrde.
Čović: Jeste sigurni? Jeste sigurni da ispod…
B92: Pa, ja Vam citiram procenu i mišljenje i stav i izjave ministra policije.
Čović: Vi meni citirate sve na osnovu nekih poluistina, ja vam kažem…
B92: Čekajte, jeste izjavili ili niste? Da li jesu ili nisu?
Čović: Ja sam izjavio i stojim iza toga.
B92: Vi jedini stojite iza toga.
Čović: Da sumnjam da su iza onih kapuljača…
B92: Čekajte, čekajte, sumnjate ili tvrdite, gospodine Čoviću?
Čović: Stojim iza onoga što sam rekao. (B92, Poligraf, 23.11.2006, Intervju s Nebojšom Čovićem) (PRILOG 41)
Prevrat
Kvalifikacija
U Beogradu, 2. decembar 2011.
Mila Đinđić
Gordana Đinđić-Filipović
Koje zastupa:
(Srđa Popović, adv.)
Autor bloga: Mirko S. Vraneš
KRIVIČNA
PRIJAVA !
Poštovani blogeri naoružajte se
strpljenjem i potrošite podosta vremena da pročitate ovaj post sve sa prilozima
… svakako će vam biti jasno k’o suza da u Srbiji neko sprečava otkrivanje
pozadine i naručioca ubistva Zorana Đinđića. Elem, evo Zoranove majka i sestra
moraju tražiti pravdu za svog sina i brata. Advokat Srđa Popović zastupnik Zoranove majke i sestre sročio krivičnu prijavu i evo je tu pred vama …
Prijava
protiv bivših funkcionera
Đinđićeve majka i sestra tužile Čovića i Ilića
Vuk
Z. Cvijić | 15. 12. 2011. - 00:02h
Protiv
političara Nebojše Čovića i Velimira Ilića krivičnu prijavu su juče podneli
Mila Đinđić, majka dr Zorana Đinđića, i njegova sestra Gordana Filipović
Đinđić, preko advokata Srđe Popovića, optužujući ih za umešanost u ubistvo
srpskog premijera.
![]() |
Gordana Filipović Đinđić i Mila Đinđić |
U prijavi u
koju je „Blic” imao uvid, navodi se da su oba političara kriva za „neprijavljivanje
priprema za izvršenje krivičnog dela napada na ustavni poredak“. Čoviću se
stavlja na teret i da je „zajedno sa licima koja su već pravosnažno osuđena za
ovo delo, izvršio krivično delo podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših
državnih organa“.
SPECIJALNOM
TUŽILAŠTVU ZA ORGANIZOVANI KRIMINAL U BEOGRADU
Dolepotpisane, oštećene MILA ĐINĐIĆ i GORDANA ĐINĐIĆ – FILIPOVIĆ, preko zastupnika po punomoćju koje prilažu, ovim podnose u smislu člana 280, stav 1 ZKP sledeću
KRIVIČNU PRIJAVU PROTIV NEBOJŠE ČOVIĆA I VELIMIRA ILIĆA
ZATO ŠTO SU:
1. OSUMNJIČENI
NEBOJŠA ČOVIĆ i VELIMIR ILIĆ, početkom februara 2003. godine,
nakon što je Velimir Ilić, gradonačelnik Čačka i predsednik političke partije
Nova Srbija, primio pismo Milorada Ulemeka, penzionisanog pukovnika Službe
bezbednosti i bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije, kojim se Ilić
poziva da se uključi u akciju ponavljanja 5. oktobra kao opštenarodnog bunta,
da bi na mesto tadašnje vlade, koju naziva podaničkom i snishodljivom, doveli
na vlast druge ljude koji će voditi računa o nacionalnom dostojanstvu, dakle,
nakon što je saznao da Ulemek priprema napad na ustavni poredak, vrbuje
saučesnike i stvara udruženje za napad na ustavni poredak, Velimir Ilić je sa
sadržinom tog pisma upoznao Nebojšu Čovića, tadašnjeg potpredsednika Vlade
Srbije, a zatim su obojica svesno propustili da ovo prijave nadležnim državnim
organima, čime su obojica izvršili krivično delo neprijavljivanja (čl. 308 KZ)
priprema za izvršenje krivičnog dela napada na ustavni poredak (čl. 311 KZ),
koje se goni po službenoj dužnosti i za koje je propisana kazna preko 5 godina
zatvora.
2. OSUMNJIČENI
NEBOJŠA ČOVIĆ, početkom februara 2003. godine, znajući da
Milorad Ulemek u to vreme nastoji da pridobije određene političke ličnosti i stranke
za akciju svrgavanja tadašnje vlade i dovođenja novih političkih struktura na
vlast, pristupio dogovoru Milorada Ulemeka i Dušana Spasojevića, da uz pomoć
pripadnika zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije, nad kojom je
Ulemek imao efektivnu kontrolu, izvrše atentat na predsednika vlade Zorana
Đinđića, uveravajući ih pritom da će po ubistvu on preuzeti mesto premijera, a
nakon što je Ulemek na to pristao, održavao redovni kontakt sa Ulemekom, sa
njim se sve do izvršenja atentata dogovarao o načinu izvršenja, lično i preko
posrednika, raspitivao se o tome dokle se stiglo, na koji način će atentat biti
izvršen, kritikovao neuspeli pokušaj atentata kod hale „Limes”, i nudio da im
stavi na raspolaganje lokaciju u Užičkoj ulici, prekoputa rezidencije
predsednika Vlade, sa koje bi se moglo pucati na njega, čime je, zajedno sa
licima koja su već pravosnažno osuđena za ovo delo, izvršio krivično delo
podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših državnih organa iz člana 310. u
vezi čl. 34. Krivičnog zakonika.
(1)
NEPRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DELA
Obrazloženje:
Početkom
februara 2003. godine, Milorad Ulemek – za koga se u tom trenutku već znalo da
je stajao na čelu oružane pobune 2001, da sarađuje sa vođom zemunskog klana
Dušanom Spasojevićem, da postoje ozbiljne sumnje da je organizovao atentat na
Ibarskoj magistrali, da su novinski stupci puni optužbi Ljubiše Buhe o
ubistvima, otmicama i terorističkim napadima u kojima je Ulemek učestvovao i
kojem neposredno predstoji hapšenje – dakle taj Ulemek upućuje pisma
političarima za koje smatra da su u sukobu sa vladom Zorana Đinđića, i njim
lično kao Premijerom, tražeći na taj način saveznike za obaranje Đinđićeve
vlade. Između ostalog, takvo pismo piše i predsedniku stranke Nova Srbija,
Velimiru Iliću. U tom pismu Ulemek poziva Ilića da ponove 5. oktobar 2000, kao
opštenarodni bunt. Drugim rečima, da akcijom na ulici svrgnu legitimno izabrane
predstavnike vlasti, za koje tvrdi da su izigrali i prevarili narod koji je
time doveden na ivicu opstanka.
Veštačenjem
Ulemekovog kompjutera na sudu, ustanovljeno je da on, između ostalog, sadrži i
tekst pisma, koje je naslovljeno na Velimira Ilića, a koje Miloš Vasić prenosi
i objavljuje u Vremenu, 02.12.2004, pod naslovom „Pukovnik ima kome da piše”:
Pismo
Milorada Ulemeka – Legije Velimiru Iliću, predsedniku Nove Srbije:
„Poštovani
gospodine Iliću,
Kao izistinskom
predstavniku naroda ove zemlje, na čijem ste talasu volje i neiscrpne energije
i izveli demokratske promene u čemu je bio i moj skromni mali udeo – obraćam
Vam se, jer, kako vreme neumitno teče, imam utisak da smo svi mi na neki način
izigrani i prevareni. Odnosno izigran je i obmanut narod koji je sa toliko
volje i rešenosti krenuo u demokratiju i bolji život a dobijao je samo nove
probleme, patnje i dalje siromašenje koje ga je dovelo na ivicu opstanka.
Nacionalno pitanje je do te mere ogoljeno da nije daleko dan kada ćemo se
potpuno utopiti u sveopšte balkansko sivilo iz koga nam dugo neće biti
povratka.
Zar je moguće,
da su svi oni kojima je izistinski stalo do ove zemlje i naroda u njoj, koji su
i svoje živote stavljali na panj za prave promene u njoj – sada ostaju na
marginama političkih i ekonomskih zbivanja, pasivni posmatrači svega onoga što
nam se danas dešava. Vi ste gospodine Veljo, bili ona odlučujuća prevaga u
sveopštem narodnom buntu i odlučnosti da krene u bolji život rešena da ako
treba za to i položi živote. Moj skromni doprinos je bio u tome, da pomognem da
se demokratske promene izvedu na miran i dostojanstven način. I uspeli smo u tome.
Ali, umesto onoga što smo svi mi priželjkivali i nadali se, dobili smo neku
novu tmurnu sliku Srbije u kojoj i šačica vlastodržaca drži kao taoce ceo
narod. Izmišljaju razno-razne razloge takvoga stanja sa unapred pripremljenim
objašnjenjima zašto je tako. Niko više ne veruje u taj put ovoga naroda u svet,
jer je prošlo podosta vremena a od svega samo gledamo besomučnu rasprodaju naše
privrede i svih drugih institucija za šačicu dolara. Šta će biti posle? Kako će
naša deca živeti, ako nam tenderi prodaju sve ono što imamo i od čega je ovaj
narod decenijama živeo? Kakva li će to biti zemlja bez svoje sopstvene
industrije, lake privrede, prehrane, kad bude ostavljena
na milost i nemilost inostranim privatnicima: pa postaćemo evropska baza
jeftine radne snage, politički potpuno inferiorna bez nacionalne svesti i
postojanja makar elementarnog ljudskog ponosa.
To nam,
gospodine Veljo, niko nije dao za pravo niti nam je iko ostavio takav amanet.
Pitaće nas buduće generacije zašto smo oskrnavili svetlu srpsku tradiciju,
istoriju i još svetlije grobove naših predaka koji su znali na koji način da
sačuvaju svoju otadžbinu.
Pojedinci iz
sadašnje vlasti imaju sasvim jasan cilj: da sve stave pod svoju totalnu
kontrolu. Počev od policije, sudstva, finansija pa do vojske, koja je do sada
ostala jedina brana tim megalomansko-podaničkim aspiracijama.
Nadam se da je
svima jasno da ova zemlja, ovaj narod mora u svet, mora u moderne
svetsko-ekonomske tokove. I svi to hoće. Ali, na koji način i po koju cenu? Da
li smo i do sada preskupo platili taj put, da nam se zbog toga svi smeju i
prave šale na račun srpske snishodljivosti i podaništva u meri u kojoj to niko
od njih nije ni tražio.
Zar posle
svega, da nam lekciju iz patriotizma drže Hrvati i pred celim svetom pokazuju
kako se pred najezdom moćnika brane svoji sugrađani, državljani? Niko nije
nikada imao dovoljno hrabrosti i autoriteta da jasno i glasno svom narodu kaže
kolika je cena našeg puta u bolji život. Da je tako učinjeno svi bi to morali
da razumeju i shvate. Ovako, narod je pretvoren u taoce pogrešne politike i
masovne jatake povređenih sujeta, inata pomešanog sa vaskrslim srpskim
dostojanstvom. Umesto da se time bave, oni fabrikuju laži i proizvode medijske
afere u kojima klevetaju svakoga ko im se na putu nađe. I Vi ste to dobro
osetili i na svojim leđima prateći povremena svesno lansirana medijska
prozivanja.
Nad našom
zemljom se odavno nadvio crni oblak koji nosi nove nevolje za naš narod.
Međunarodna zajednica instrumentalizujući Hag polagano priprema ovu zemlju za
vekovna plaćanja ratnih reparacija našoj dojučerašnjoj braći. I to je deo plana
po kome ova zemlja nikada više neće biti slobodarska, nezavisna bar u onoj meri
koliko to danas već imaju naše komšije. Zbog toga, i na Vama je istorijska
uloga da još jednom učinite pravu stvar za ovaj narod i sve nas. Ali, ovoga
puta sa pravim ljudima sa onima koji će zadovoljiti makar minimum narodnih
interesa, bez bajkovitih priča o svetloj budućnosti i nečega što nas izgleda
očekuje onda kad nas u pravom smislu reči neće više ni biti. Ja sam spreman da
pomognem, koliko je u mojoj moći, da ova zemlja konačno, na miran, stvarni
demokratski način dobije ono što stvarno i zaslužuje: vlast koja neće voditi
računa o sebi i interesima svojih pojedinaca, već o svima nama, o našem ekonomskom
opstanku i bar minimumu nacionalnog dostojanstva i poštovanja naše svetle
istorije. U suprotnom, postaćemo deo jednog sveopšteg svetskog sivila, robovi
novog svetskog poretka, ne zbog toga što je neko moćan to stvarno hteo spolja –
nego što nismo imali vlast dostojnu jednog zdravog i poštenog srpskog seljaka.
Ovo nije
nikakva jadikovka nekoga ko se brine za svoju sudbinu pa je želi na ovaj način
da spašava. Naprotiv, ja svoju sudbinu dobro poznajem i mnogo se brinem za nju.
Ona me vodi putevima koji su odavno zacrtani, ma koliko se neki danas trudili
da je ukaljaju i bace u blato sve ono što sam do sada najčasnije moguće radio
za sve nas. Brine me jedino sudbina svoga naroda, jer sam i ja deo njega. Brine
me sudbina i moje porodice, moje dece koja treba da rastu u jednoj ako ne
bogatoj onda bar dostojanstvenoj i ponositoj zemlji.
Verujem da u
ovoj zemlji još uvek ima dovoljno pameti i snage uma koja može vratiti stari
sjaj onima kojima to i po kosmičkoj pravdi zaista i pripada.”
(Vreme br. 726,
02.12.2004, „Pukovnik ima kome da piše“)
(PRILOG 1)
Sam osumnjičeni
Ilić, u jednoj televizijskoj emisiji 2011. godine ovako opisuje ceo događaj:
„Pa, pazite, on [Ulemek – prim. S.P.] je mene pozvao da mu pomognem da još
jednom ponovimo 5. oktobar, da izvedemo akciju, on je rekao – ‘bio si odličan,
ja nisam hteo da smetam, jednostavno bio sam pasivan, ali te molim, ako hoćeš,
da se uključiš, jednostavno da ponovimo nešto slično, jer pravih promena nije
bilo, ovo što je sad došlo je korumpirano, u velikom problemu i tako dalje, od
Srbije nema ništa’. On je meni napisao to na čitavoj strani, obrazložio i zamolio
me da mu se javim ako sam zainteresovan da tako nešto organizujem… Neposredno
pre toga [atentata – prim. S.P.] kod mene je dolazio Nebojša Čović u Čačak… Ja
sam mu objasnio da sam dobio pismo od Legije, da su mi njegovi momci jedno veče
doneli, ja nisam bio kući, mojoj supruzi su predali, sedeli, popili kafu. Čović
je meni odgovorio…’Nemoj, bre, zaboravi to, nema problema, Legija je moj dečko,
ako imaš nekih problema samo me okreni i sve ćemo rešiti’“. (Izvod iz
transkripta emisije B92, Insajder, „Državna tajna“ od 22.03.2011) (PRILOG 2)
U svojoj knjizi
„Povlenske magle i vidici“, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Dušan
Mihajlović navodi da je osumnjičeni Ilić davao
različite i protivrečne izjave o razgovoru koji je Ilić vodio sa osumnjičenim
Čovićem prilikom njihovog susreta u Čačku. Mihajlović piše da je priču o ovom
događaju „pokrenuo Velja Ilić, kada je [posle atentata, u vreme Sablje – prim.
S.P.], uplašen od posledica neprijavljivanja pisma dobijenog od Legije, sam
pozvao poslanika Liberala Srbije, Grbić Ljubodraga, i zamolio ga da mi prenese
priču o tome kako je dobio pismo i zašto ga nije odmah prijavio. Razlog je bio
to što se „konsultovao“ sa kolegom Čovićem… O tome postoji službena beleška
koju je poslanik Grbić napravio i dostavio MUP-u.“ (Dušan Mihajlović,
„Povlenske magle i vidici“, knjiga II, str. 434) (PRILOG 3) (Balkan,
06.11.2003. „Grbić: Velja Ilić sam nudio informacije o Legiji i Čoviću“) (PRILOG 4)
Početkom aprila
2003, ministar Mihajlović traži od osumnjičenog Ilića da pismeno potvrdi
činjenice o kontaktu sa osumnjičenim Čovićem, o kojima je Ilić govorio
poslaniku Grbiću i samom Mihajloviću. Dana 15. aprila 2003, osumnjičeni Ilić
piše Mihajloviću pismo u kome susret sa Čovićem opisuje na drugačiji način,
tvrdeći da je Čović to pismo prokomentarisao samo tako što je „rekao da je to
glupost, bez bilo kakvog drugog komentara“. (faksimil pisma osumnjičenog
Velimira Ilića Dušanu Mihajloviću, od 15. aprila 2003) (PRILOG 5)
Sledećeg dana,
16.aprila 2003. ministar Mihajlović odgovara osumnjičenom Iliću da se njegovo
pismo bitno razlikuje od informacija koje je usmeno dao i njemu [Mihajloviću –
prim. S.P.] i poslaniku Grbiću, i moli ga da pismo dopuni tim činjenicama, jer
da će, u suprotnom, „problem prepustiti nadležnim istražnim organima“.
(faksimil pisma D. Mihajlovića Velimiru Iliću od 16. aprila 2003) (PRILOG 6)
U Povlenskim
maglama i vidicima, Dušan Mihajlović celu tu epizodu ovako zaključuje:
„Zanimljivo je što je Velja po dobijanju Legijinog pisma zvao Čovića i pitao ga
za savet. Ovaj mu je rekao da organizuje demonstracije i da je Legija ‘dobar’
momak pod ‘njegovom’ kontrolom. Ali to gosn. Velja nije hteo da napiše, iako je
to rekao Grbiću. Posle je rekao „Ne mogu ja protiv Čovića i Batića…“ Ne znam
odakle sada Batić?“ (Dušan Mihajlović, Povlenske magle, 2005, str.392) (PRILOG 7)
O svojoj prepisci
s Mihajlovićem osumnjičeni Ilić je upoznao i Nebojšu Čovića. Nakon što je
Mihajlović od Čovića, u neposrednim i telefonskim razgovorima, tražio pismeno
razjašnjenje, Čović se 21. aprila 2003. pismeno obraća Mihajloviću. U tom pismu
Čović navodi da je iz pomenute prepiske shvatio kako Ilić tvrdi da je Čovića
upoznao s činjenicom da je od Ulemeka dobio pismo „određenog sadržaja“. Čović
međutim odbija da se o ovome izjasni, navodeći da je njegov „dosadašnji rad
potpuno javan“, a da ga „bilo čija prepiska ne zanima“. Dušan Mihajlović mu,
zatim, pismeno odgovara 23. aprila 2003, da ne razume svrhu Čovićevog pisma, a
da je inače saglasan „da se do materijalne istine i odgovornosti o činjenju i
nečinjenju koje predstavlja krivično delo dolazi preko istražnih organa…“
Na ovo
Mihajlovićevo pismo, osumnjičeni Čović pismeno odgovara „u cilju daljih
razjašnjenja“ napadom na Dušana Mihajlovića i optužbama za određene
Mihajlovićeve postupke. Drugim rečima, Čović odbija da objasni svoju reakciju
na Ulemekovo pismo Iliću, kao i da objasni zašto je propustio da Ulemeka
prijavi nadležnim organima. (faksimil pisma Nebojše Čovića od 21. aprila 2003;
faksimil pisma Dušana Mihajlovića od 23. aprila 2003. i faksimil odgovora
Nebojše Čovića Dušanu Mihajloviću od 23. aprila 2003) (PRILOG 8) (PRILOG 9) (PRILOG 10)
Iz svega ovoga nesumnjivo proizilaze sledeće činjenice:
Prvo, da je Velimir Ilić primio Ulemekovo pismo, kojim
ga ovaj poziva na napad na ustavno uređenje nasilnim svrgavanjem vlade;
Drugo, da je sa sadržinom tog pisma Ilić upoznao Nebojšu Ćovića, i
Treće, da ni jedan ni drugi nisu ovo delo protiv ustavnog uređenja i bezbednosti prijavili nadležnom organu.
Drugo, da je sa sadržinom tog pisma Ilić upoznao Nebojšu Ćovića, i
Treće, da ni jedan ni drugi nisu ovo delo protiv ustavnog uređenja i bezbednosti prijavili nadležnom organu.
Obojica su u
više navrata davali u javnosti izjave kojima su pokušavali da opravdaju ovo
neprijavljivanje.
Osumnjičeni
Ilić se u javnosti pravdao kako je smatrao da je bilo dovoljno to što je
Ulemekovo pismo, i njegov poziv da se „ponovi 5.oktobar“, prijavio
potpredsedniku Vlade, Nebojši Čoviću (strogo govoreći, to nije nadležni organ
za prijavljivanje; vidi član 281 ZKP).
Što se tiče
Čovićeve reakcije na pismo, Ilić je prvo, tokom Sablje, policiji pred
poslanikom Grbićem izneo u celosti reakciju Čovića („Legija je moj dečko“),
zatim je to porekao u pismu D. Mihajloviću aprila 2003. (vidi prilog br.3), pa
opet priznao, 2011. godine u emisiji na TV B92. (vidi prilog br.1).
Prema Čedomiru
Jovanoviću, Ilić je „na Čovićevu sugestiju“ odbio da pismeno potvrdi svoje
usmene navode o komentaru Nebojše Čovića na Ulemekovo pismo: „Velja Ilić je
čačanskoj policiji, koja mu je iz ne znam kog razloga pretresala kuću [u Sablji
– prim. S. P.], plačnim glasom saopštio da je on, uprkos svemu što je govorio,
voleo Zorana i da nije znao šta je Legija planirao kada ga je obavestio da se
pripremi za dolazak sa čačanima u Beograd.
„Legija je moj dečko“, bio je Čovićev odgovor Iliću, na skupštini košarkaskog
kluba Borac iz Čačka, kojem je Legijin kurir prosledio poruku. Iz
predostrožnosti, policija je o ovome napravila izveštaj u prisustvu jednog
republičkog poslanika, koji nam je doslovce sve ponovio i nakon što je Velja
Ilić, na Čovićevu sugestiju,
povukao svoju izjavu.” (iz knjige Čedomira Jovanovića Moj sukob s prošlošću, Beograd, str. 100) (PRILOG 11)
Osumnjičeni
Čović pokušavao je u javnosti da objasni zašto – kada je o tome obavešten od
Ilića – nije prijavio da Ulemek stvara udruženje za napad na ustavni poredak.
On je to činio na dva protivrečna načina:
(a) da nije upoznat sa sadržinom pisma (u čemu mu
protivreči Ilić) i
(b) da je pismo koje je Ulemek uputio Iliću „glupost i nešto nerelevantno“. (Politika, 24.11.2006, „Reagovanja na svedočenje Bagzija, Nebojša Čović: Milenković laže“) (PRILOG 12)
(b) da je pismo koje je Ulemek uputio Iliću „glupost i nešto nerelevantno“. (Politika, 24.11.2006, „Reagovanja na svedočenje Bagzija, Nebojša Čović: Milenković laže“) (PRILOG 12)
Ova objašnjenja
su protivrečna, jer ako Čoviću nije bila poznata sadržina Ulemekovog pisma,
onda nije ni mogao da procenjuje njegovu relevantnost i „glupost“.
Ovo je bilo
najočiglednije u emisiji B92 Insajder uživo, od 27.11.2006. godine:
B92, Brankica Stanković: Vama je Ilić rekao u februaru, tako sam Vas razumela, za to pismo. Je
li vam rekao tada i sadržaj, ili vam je samo rekao da…
Nebojša Čović, potpredsednik Vlade i član Saveta za nacionalnu bezednost u vreme atentata: On je pomenuo nekakvo pismo koje je dobio od Ulemeka, na šta sam ja rekao da to mene ne interesuje. Niti sam čuo sadržaj pisma, niti sam imao prilike da vidim to pismo nikada, evo, večeras sam ga video prvi put. Vi mi sad kažete da je deljeno u aprilu 2003. na brifingu u Vladi. Verujem da jeste, ali mene to, pravo da Vam kažem, nije interesovalo.
Nebojša Čović, potpredsednik Vlade i član Saveta za nacionalnu bezednost u vreme atentata: On je pomenuo nekakvo pismo koje je dobio od Ulemeka, na šta sam ja rekao da to mene ne interesuje. Niti sam čuo sadržaj pisma, niti sam imao prilike da vidim to pismo nikada, evo, večeras sam ga video prvi put. Vi mi sad kažete da je deljeno u aprilu 2003. na brifingu u Vladi. Verujem da jeste, ali mene to, pravo da Vam kažem, nije interesovalo.
B92: Znači, niste
videli sadržaj pisma tada?
Nebojša Čović: Ne,
nisam video sadržaj pisma. Potom…
B92: A na osnovu
čega ste zaključili da je to glupost? I da vas ne interesuje?
Nebojša Čović: Da
sve to što Velja priča o pismu, pa šta može drugo da bude? Šta mislite? Šta, to
je kreativno pismo?
B92: Čekajte, znači
to piše čovek protiv kog Vlada priprema hapšenje, u tom trenutku…
Nebojša Čović: To
što je Vlada protiv tog čoveka pripremala hapšenje, to je očigledno znao mali broj ljudi
u Vladi.
B92: Vi niste znali?
Nebojša Čović: Ne.
B92: Sami ste rekli
da ste na sednicama za državnu bezbednost razgovarali o tome.
Nebojša Čović: Ne,
da se priprema hapšenje nisam znao. Ja sam sve javno radio i, znate šta, ja
imam kompletnu dokumentaciju, vi imate jedan deo dokumentacije, ovde se nalazi
drugi deo dokumentacije. Tačni datumi i pisma, kome su upućena, i ministru i
predsedniku Vlade i kakvi su odgovori dobijeni, i BIA u to vreme već, i ostalim
pravosudnim organima.
B92: Dobro,
gospodine Čoviću, mene samo zanima vrlo jednostavno, nije mi logično…
Nebojša Čović: Ne
može to pismo da bude ništa drugo osim glupost.
B92: Dakle, i danas
mislite da je to glupost?
Nebojša Čović: Da.
B92: I danas mislite
da je to glupost?
Nebojša Čović: Zar
nije to glupost, šta mislite? Zar to nije glupost? Odvratna glupost, zar nije?
B92: Da li vam je
bila glupost i kada se Legija javno obratio pretnjom.
Nebojša Čović: A šta
očekujete da odgovorim, evo, izaći ću Vam u susret.
B92: Ne, nije mi
jasno kako ste mogli… evo, zanima me, ako možete da me pustite da vas pitam.
Znači, nije mi logično jer ste vi tada član, potpredsednik Vlade, znate šta se
dešava, složili ste se s tim, čak ste rekli da je bila i gora atmosfera od onog
kako smo mi prikazali…
Nebojša Čović: Nisam
rekao da je bila gora, rekao sam da je bila teška atmosfera. Mi smo stalno
napadani. Vi bi trebalo da pođete od toga šta sam ja radio. Moj posao je bio…
B92: Evo, ja vas pitam, šta ste radili i
zašto ste zaključili da je nešto glupost, a niste ni znali sadržaj?
Nebojša Čović:… ja
sam radio maksimalno na jugu Srbije i na Kosovu i Metohiji. U Beogradu sam bio
jedan ili dva dana i verujte mi, nisam se bavio čitanjem pisama, ne Ulemeka,
nego bilo čijih. On me uopšte nije interesovao. On, kad god se video sa mnom,
video se službeno sa mnom i video se u Vladi. Ja njega nisam mogao da biram, on
je pukovnik policije koji je kod mene nasleđen na jugu Srbije.
B92: Ali imate
odgovornost zbog toga što vam to nije bilo važno, kako može da Vam ne bude
važno?
Nebojša Čović: A
mislite da zato treba da imam odgovornost? Odlično, evo, imam zato odgovornost.
Najzad ste me doveli do toga da je imam.
B92: Pa, niste
smatrali…
Nebojša Čović: Pa,
nisam smatrao… nebitno, razumete, znate šta je Velja Ilić pričao o Vladi i
kakve su svađe bile oko Vlade…
B92: Sve to znamo i
on vam kaže da mu piše Ulemek, kako vas to u tom trenutku ne zanima?
Nebojša Čović:
Uopšte me ne interesuje, ni Ulemek ni Ilić.
B92: Dobro, hvala.
Ova
protivrečnost, da je Čović s jedne strane pismo ocenio kao bezbednosno
nerelevantno, a s druge strane izbegavao bilo da porekne bilo da prizna da je
od Ilića saznao za njegovu sadržinu, navodi osumnjičenog Čovića da daje logički
i gramatički potpuno besmislene izjave, kao što je ova:
„Čović je
ponovio da nije bio upoznat s Legijinim pismom protiv Đinđića, koje je poslato
na razne adrese, o čemu ga je upoznao Velimir Ilić.“
Ispada da ga je
Ilić upoznao sa sadržinom pisma (čime se potvrđuje Ilićeva odbrana), ali da
nekako, ipak, Čović sa njom nije upoznat (čime se potvrđuje Čovićeva odbrana).
Jasno je da su se osumnjičeni Čović i osumnjičeni Ilić naknadno dogovorili o
tome šta treba reći u javnosti, kako bi obojica izbegla odgovornost, pa makar i
po cenu izgovaranja ovakvih besmislica. (Politika, 24.11.2006, „Reagovanja na
svedočenje Bagzija, Nebojša Čović: Milenković laže“) (PRILOG 12)
„Glupost”
i „nerelevantno” – Šta je Čović znao
Uprkos jasno izraženim planovima Milorada Ulemeka da svrgne legitimno izabranu
vladu, osumnjičeni Čović insistira na svojim tvrdnjama da objektivno nije bilo
nikakvih razloga da se planovi Ulemeka ozbiljno shvate, to jest da su
nerelevantni i da je sve to „glupost“. Ovakva objašnjenja su u potpunosti neprihvatljiva
ako se uzme u obzir sve ono što se o Ulemeku znalo bar u periodu od januara do
12. marta 2003. godine, i šta je sve o Ulemeku znao i sam Nebojša Čović.
Naime, samo iz
medija, Čović je znao da je Ulemek stajao na čelu oružane pobune 2001. godine,
znao je o njegovoj saradnji s Dušanom Spasojevićem i zemunskim klanom, da
postoje ozbiljne sumnje da je organizovao atentat na Ibarskoj magistrali, da su
novinski stupci puni optužbi Ljubiše Buhe o ubistvima, otmicama i terorističkim
napadima u kojima je Ulemek učestvovao, znao je da je Ulemek uputio otvoreno
pismo Vladi Srbije u kojem joj preti da im „niko neće oprostiti“ njihovu
izdajničku politiku, i konačno, znao je da je 21. februara 2003. godine na
Zorana Đinđića pokušan atentat. Neverovatno je da sva ova saznanja nisu bila
dovoljna da osumnjičeni Čović bude svestan kakav je pravi karakter pisma koje
je Ulemek uputio osumnjičenom Iliću: poziv na nasilno svrgavanje legitimno
izabranih najviših predstavnika vlasti.
1)
Ibarska magistrala, oktobar 1999.
Pravni
zastupnici Vuka Draškovića tražili su da se istraga za atentat na Ibarskoj
magistrali, u kome su oktobra 1999. ubijena četiri člana SPO-a, proširi i na
Milorada Ulemeka. O tome su opširno pisali advokati oštećenih, navodeći dokaze,
SPO je davao saopštenja
za javnost, a mediji, štampani i elektronski, redovno su to prenosili. Osnovana
je pretpostavka da se o tome moralo govoriti i na sednicama Saveta za državnu
bezbednost Vlade Srbije, čiji je osumnjičeni Čović bio član. U svakom slučaju,
bilo je jasno da postoje bar vrlo ozbiljne sumnje da je Ulemek organizator
atentata u kome su ubijena četiri člana SPO-a. Uz ovu krivičnu prijavu,
prilažemo samo manji broj članaka koji su se o ovoj temi pojavili u štampi, od
aprila 2001. do februara 2003. (citirano prema knjizi Ibarska magistrala,
zločin bez kazne, Beograd, 2003) (PRILOG 13):
B92, 20.04.2001. „SPO: Demonstracije
ukoliko Legija ne bude uhapšen“;
Blic, 01.02.2003. „Crvene beretke pretile klanjem“;
Danas, 15.05.2001. „Prijave protiv devetnaest lica“;
Danas, 25.07.2001. „Selekcija ubija istinu“;
Danas, 28-29.07.2001. „Indicije nisu dovoljne za istragu“;
Danas, 30.07.2001. „Nisu indicije, već dokazi“;
Danas, 4-5.08.2001. „Svedok nije okrivljen“;
Danas, 1-2.09.2001. „Kakvi još dokazi?“;
Konferencija za novinare SPO, 10.04.2001;
Danas, 10.05,2001. „Nemi sudija i tužilac“;
Borba, 13.04.2001. „Ko je Bracanović iz DB?“;
Vijesti, 18.04.2001. „Odredi smrti još uvijek djeluju“;
Konferencija za novinare SPO, 24.04.2001. „Ministar policije kao sudija“;
Danas, 12.05.2001. „Ibarska magistrala, terorizam države“;
Saopštenje SPO 16.06.2001. „Proširiti istragu protiv Legije“;
Srpska reč, 07.09.2001. „Zločin i kazna“;
Srpska reč, 24.09.2001. „Talibani Srbije“
Blic, 01.02.2003. „Crvene beretke pretile klanjem“;
Danas, 15.05.2001. „Prijave protiv devetnaest lica“;
Danas, 25.07.2001. „Selekcija ubija istinu“;
Danas, 28-29.07.2001. „Indicije nisu dovoljne za istragu“;
Danas, 30.07.2001. „Nisu indicije, već dokazi“;
Danas, 4-5.08.2001. „Svedok nije okrivljen“;
Danas, 1-2.09.2001. „Kakvi još dokazi?“;
Konferencija za novinare SPO, 10.04.2001;
Danas, 10.05,2001. „Nemi sudija i tužilac“;
Borba, 13.04.2001. „Ko je Bracanović iz DB?“;
Vijesti, 18.04.2001. „Odredi smrti još uvijek djeluju“;
Konferencija za novinare SPO, 24.04.2001. „Ministar policije kao sudija“;
Danas, 12.05.2001. „Ibarska magistrala, terorizam države“;
Saopštenje SPO 16.06.2001. „Proširiti istragu protiv Legije“;
Srpska reč, 07.09.2001. „Zločin i kazna“;
Srpska reč, 24.09.2001. „Talibani Srbije“
2)
incidenti u Kuli i Stupici, jun 2001.
Čoviću su
svakako poznati slučajevi paljenja diskoteke Tvrđava u Kuli, napadi na službena
lica u Beogradu i pucnjave u klubu Stupica, kao i da je Ulemek nakon toga bio
uhapšen i penzionisan, jer je o ovome danima brujala javnost.
3)
oružana pobuna JSO, novembar 2001.
Opšte je
poznato, takođe, da je početkom novembra 2001. Milorad Ulemek, kao dugogodišnji
komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) nad kojom je i nakon
penzionisanja zadržao faktičku kontrolu, zajedno sa Dušanom Maričićem,
Veselinom Lečićem, Zvezdanom Jovanovićem, Mićom Petrakovićem, Dragoslavom
Krsmanovićem i Dragošem Radićem (kao pripadnicima Komande Jedinice), i zajedno
sa pokojnim Dušanom Spasojevićem, šefom kriminalne organizacije Zemunski klan,
organizovao protivpravne akcije Jedinice upravljene na ugrožavanje ustavnog
uređenja i bezbednosti SRJ, u kojima je ta Jedinica izrikom otkazala poslušnost
svojim starešinama, povukla sve svoje Jedinice u kasarnu u Kuli, isključila sve
telefonske veze kasarne sa starešinama i spoljnim svetom, oduzela pripadnicima
JSO mobilne telefone, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja zaštićenih
ličnosti i obezbeđenja aerodroma Beograd, i pod punim naoružanjem, i uz
upotrebu 24 borbena vozila marke Hamer, zaposela deo autoputa kod Centra Sava u
Beogradu, i uz pretnju upotrebe sile ispostavila zahtev da Skupština Republike
Srbije donese zakon o saradnji s Haškim tribunalom, zahtev da se smeni legalno
izabrani član Vlade, ministar unutrašnjih poslova, kao i legalno postavljeni
načelnik Službe državne bezbednosti i njegov zamenik, sa ciljem da stave Službu
pod svoju kontrolu i onemoguće njeno zakonom određeno funkcionisanje.
O tome su
danima pisali svi mediji u Srbiji, to je bio događaj koji je bio praćen na svim
TV stanicama i koji je bio na naslovnim stranicama svih dnevnih i nedeljnih
novina.
4)
pisma Ljubiše Buhe
Početkom 2003,
u periodu od dva meseca, Ljubiša Buha – Čume, pojavljivao se u javnosti, u
štampi, na radiju i televiziji, iznoseći sve one podatke o kojima je kasnije
svedočio i na suđenjima zemunskom klanu kao i atentatorima na premijera
Đinđića:
- da Milorad Ulemek i Dušan Spasojević vode najjaču kriminalnu organizaciju na Balkanu,
- da Ulemek i Spasojević trguju drogom, uz zaštitu JSO,
- da traže zaštitnike među političkim i državnim strukturama,
- da pokušavaju da stvore političku krizu u Srbiji sa željom da se na vlast vrate ljudi bliski bivšem predsedniku SRJ, Miloševiću,
- da stoje iza većine otmica i preko 30 ubistava u Srbiji,
- da su učestvovali u atentatu na Ibarskoj magistrali,
- da su odgovorni za pokušaj ubistva Vuka Draškovića u Budvi,
- da je Ulemek učestvovao u ubistvu Ivana Stambolića,
- da je Ulemek učestvovao u otmici Milorada Miškovića,
- da Buha zna i šta je sve Ulemek sa svojima činio u selu Račak, na Kosovu.
U isto vreme,
početkom 2003, u medijima su se pojavljivale i vesti o tome da je Okružno javno
tužilaštvo dalo nalog policiji da ispita navode Ljubiše Buhe, da je sve ono što
je iznosio Buha dostavljeno MUP-u Srbije, da je Buha u Beogradu i čeka da
Specijalni tužilac otvori istragu povodom njegovih optužbi, da MUP poziva sva
lica koja poseduju verodostojna saznanja da se jave i pomognu istrazi.
Nemoguće je da
ništa od ovoga nije bilo poznato osumnjičenom Čoviću, u trenutku kada Ulemeka
naziva svojim dečkom, a njegove prevratničke planove – glupim i nerelevantnim.
(Izvori iz 14 novinskih članaka: Politike, Vremena, Blica, B92, Glasa javnosti,
Večernjih novosti i Nacionala, u periodu od 24. januara do 07. marta 2003) (PRILOG 14)
5)
otvoreno pismo javnosti Milorada Ulemeka
Tokom 2002.
godine, formiran je Specijalni sud, Specijalno tužilaštvo i usvojen Zakon o
borbi protiv organizovanog kriminala kojim se uvodi institucija svedoka
saradnika. Početkom 2003. konačno su se stekli svi uslovi za procesuiranje
krivičnih dela zemunskog klana i pripadnika JSO-a, pitanje je dana kada će
Ljubiša Buha – Čume potpisati izjavu kojom otkriva sve kriminalne aktivnosti
ovog klana i JSO-a. Svestan da se obruč oko njega i „zemunaca” steže,
uznemireni Ulemek piše Otvoreno pismo javnosti 28. januara 2003, nekoliko dana
pre nego što će se pismom obratiti i Velimiru Iliću. Ulemekovo Otvoreno pismo
su, nakon Blica, objavili skoro svi mediji u Srbiji.
U tom
otovorenom pismu, Milorad Ulemek o Vladi pokojnog Premijera i njemu samom,
ovako govori:
- „odbrojavaju nam poslednje dane, igrajući se našim sudbinama, kao uostalom vascelog naroda“;
- „ne žele da poštuju bivše [njega – prim. S.P.], pa ni sadašnje komandante“;
- „ne daju mi da budem ono što jesam, ali zato hoće da budem ono što nisam, da sam radio – ono što nisam radio“, „ljagaju iskrene patriote“ [njega – prim. S.P.];
- „narod i ma ko drugi više im nije potreban“;
- „krčme poslednje kredite narodne volje“;
- „gaze poslednja uporišta nacionalnog ponosa i dostojanstva“;
- „ništa im nije sveto i ni do čega što je srpsko nije im stalo“;
- „obezvređuju i omalovažavaju sopstvenu državu“,
- „lažu nas“;
- „rade ono što ne treba da rade“;
- i onda direktno: „niko vam to neće oprostiti“;
Ovo Ulemekovo
Otvoreno pismo, obzirom na sve što je gore rečeno, i sve što je, do februara
2003, već o Ulemeku bilo poznato u javnosti, nesumnjivo predstavlja otvorenu
pretnju Zoranu Đinđiću i njegovoj Vladi. Samom osumnjičenom Čoviću moralo je
biti jasno, nakon čitanja ovog pisma, koliko je Ulemeku bilo važno da, pre nego
što se otvore sudski postupci protiv njega, organizuje neki „novi 5. oktobar”,
pomoću koga bi izbegao gonjenje.
Kada ga
osumnjičeni Ilić, početkom februara 2003, upoznaje sa Ulemekovim pismom (kojim
Ulemek od Ilića traži da se uključi u akciju „novog 5. oktobra”), Nebojši Čoviću
je već poznato da je Ulemek krajnje uznemiren činjenicom „da Čume otkriva
tajne”, kao i da je za Ulemeka jedini mogući i logičan izlaz pokretanje nekog
„novog 5. oktobra”, pogotovo što je nešto slično već jedanput uradio, kada je,
upravo onog dana kada je trebalo da svedoči u postupku za atentat na Ibarskoj
magistrali, organizovao oružanu pobunu JSO-a. Za iskusnog političara, a Čović
je u tom trenutku u politici već 20 godina, nije moglo biti ničeg „glupog” u
ovakvom planu. (Blic, 28.01.2003, „Jadna je zemlja kad Čume rešava tajne”,
otvoreno pismo Milorada Ulemeka) (PRILOG 15)
6)
pokušaj atentata kod hale Limes (Arena), februar 2003.
Ako pored svega
gorenavedenog, osumnjičenom Čoviću još uvek nije bilo jasno da je „njegov
dečko“, Ulemek, veoma opasan kriminalac čije se pretnje ne mogu ignorisati kao
glupe i nerelevantne, i koji je očigledno već doveden u škripac, onda mu je to
moralo postati jasno nakon pokušaja atentata kod hale Limes (današnja Arena),
21. februara 2003. godine. Tog trenutka, preostalo je još dvadeset dana do
uspelog atentata 12. marta; atentat je još uvek mogao biti sprečen da se osumnjičeni
Čović nije odlučio da izvrši krivično delo neprijavljivanja, koje mu se ovom
krivičnom prijavom stavlja na teret.
Ne može biti
nikakve sumnje da je o pokušaju atentata osumnjičeni Čović morao bio obavešten,
jer je to danima bila centralna tema ne samo domaćih medija već i glasila u
regionu, kao i televizijskih stanica, na čelu sa RTS-om (čiji izveštaj, u
nedostatku arhive RTS-a, prikazujemo kroz medije koji su RTS citirali).
Saopštenje MUP Srbije, 22.02.2003; (PRILOG 16)
Večernje novosti, 22.02.2003, „Atentat na Đinđića?“; (PRILOG 17)
Glas javnosti, 23.02.2003, „Bagzi danas pred sudijom – Dejan Milenković uhapšen zbog sumnje da je ugrozio život premijera Đinđića“; (PRILOG 18)
Index.hr, 23.02.2003, „Pokušan atentat na premijera Đinđića“; (PRILOG 19)
Večernji list, 24.02.2003, „Na Đinđića ipak pokušan atentat“; (PRILOG 20)
Danas, 28.02.2003, „Bagzi osumnjičen za pokušaj ubistva“; (PRILOG 21)
Politika, 24.02.2003. „Đinđić o pokušaju atentata“; (PRILOG 22)
Glas javnosti, 28.02.2003, „Ne isključujem da je pokušan atentat“; (PRILOG 23)
Politika, 27.02.2003, „Nije bilo dogovora s Crvenim beretkama“. (PRILOG 24)
Još manje je
verovatno da osumnjičeni Čović nije bio svestan da je Zoranu Đinđiću ugrožen
život, obzirom na Čovićevu funkciju u to vreme – potpredsednika Vlade Srbije i
člana Saveta za državnu bezbednost Vlade Srbije. Neverovatno je da je u takvoj
situaciji Čović i dalje smatrao da je pismo Ulemeka Velimiru Iliću „glupost” i
„nerelevantna stvar”, i da nema potrebe da obavesti nadležne organe o svojim
saznanjima. Potpuno je jasno da je Čović svesno propustio da o tim saznanjima,
dobijenim od osumnjičenog Ilića, obavesti nadležne organe i time spreči atentat
12. marta 2003. godine na Premijera Srbije.
(2) UBISTVO PREMIJERA
Obrazloženje:
U odnosu na
tačku 2. ove prijave, osnovi sumnje proizilaze (1) iz gore navedenih dokaza da
je Nebojša Čović od početka februara 2003. godine bio svestan da Ulemek stvara
zaveru za napad na ustavno uređenje i bezbednost zemlje i za nasilno svrgavanje
legitimno izabrane vlade Zorana Đinđića, (2) iz iskaza svedoka saradnika Dejana
Milenkovića na glavnom pretresu u predmetu K.p.br.5/03 koji je sud ocenio kao
istinit, i (3) izjave osuđenog Miloša Simovića objavljene u listu Blic, čiju
autentičnost je on sam potvrdio na glavnom pretresu 17. i 18. oktobra 2011, u
predmetu K-Po1 27/2011 Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu, i koja u bitnim
delovima potvrđuje gore navedeni iskaz svedoka saradnika Dejana Milenkovića (o
upotrebi ove isprave vidi dalje u tekstu ove prijave), i brojnih drugih
indicija o odnosima Čović-Ulemek-Koštunica.
Svedočenje Dejana Milenkovića
U pomenutom
iskazu na glavnom pretresu 23. i 24. novembra 2006. u predmetu K.p.br.5/03
svedok saradnik Dejan Milenković – Bagzi posvedočio je da su odluku da se ubije
pokojni premijer Đinđić doneli Milorad Ulemek i Dušan Spasojević, da je i sam
prisustvovao nekima od tih razgovora, da je Dušan pristao jer su počele da
pristižu informacije da se zemunskom klanu sprema hapšenje i da policija radi
na rasvetljavanju ubistva Ivana Stambolića.
Svedok saradnik
Dejan Milenković takođe je svedočio da su Ulemek i Spasojević od početka
nastojali da za planirano ubistvo Premijera pridobiju nekoga, neku političku
partiju, da stane iza njih. Na pitanje Predsednika veća ko bi to konkretno stao
iza njih i da li su mu o tome govorili, svedok Milenković je odgovorio: „Jesu,
to je Srpska Radikalna stranka i Nebojša Čović, nama je to preneo Dušan
Spasojević, kod Milorada Ulemeka u kući, to je bilo početkom februara 2003.“
Milenković je
takođe svedočio da mu je pok. Dušan Spasojević, početkom februara, u jednom
stanu u ulici Vojvode Stepe, u prisustvu Miloša Simovića i Aleksandra Simovića,
saopštio da je Ulemek napravio dogovor sa Nebojšom Čovićem. Milenković je dalje
svedočio kako je Ulemek uveravao Spasojevića da Čović podržava ubistvo
Premijera, i da on sa Čovićem održava kontakt preko osobe koju je označio kao
„majka Ace Bulića“.
Nakon atentata
i zavođenja vanrednog stanja, Dejan Milenković se krio u Meljaku, zajedno sa
Dušanom Spasojevićem i Miletom Lukovićem. Milenković svedoči o razgovoru
Spasojevića i Lukovića, u trenutku kada na televiziji gledaju nastup
potpredsednika Vlade, Nebojše Čovića. Luković pita: „Eto ti sada Legija, šta se
dešava, gde ti je sada Čović? Eto ti sada i tvoja Jedinica i Legija i sve, gde
si ti sada, zašto Čović ne reaguje?“, na šta Spasojević odgovara: „Kume, sam
je, nema više nikog u Vladi, treba da izdržimo, da vidimo kako ćemo. Mora
Jedinica da se digne“.
Izjava Miloša Simovića
U izjavi Miloša
Simovića koju donosi Blic (18. i 19. septembra 2011.) navedene činjenice iz
svedočenja Dejana Milenkovića se u bitnom potvrđuju, s jednom razlikom: Simović
nigde ne pominje Čovića, već govori o neidentifikovanom licu koje oznaćava
konspirativnim nadimkom („Ćoravi“ odn. „Ćoki“) koji su upotrebljavali
zaverenici.
Izjava Miloša
Simovića doslovno glasi:
„Otišao sam na
Cerak u kuću kod Mekera (Ulemek) da vidim šta treba. Bio sam s bratom
Aleksandrom. Ušli smo u dvorište, tu je bio neko od obezbeđenja i odveli su nas
iza kuće u salon za goste. Pitao nas je šta ima, a gestikulacijom pokazao na
donji deo uveta, da treba da se uradi Đinđa, odnosno predsednik Vlade, Zoran
Đinđić. Uzeo je novinu i precrtao sliku Premijera. Rekao je da je bio na
sastanku i da mu to traži Ćoki, što meni, a ni Aci tada taj nadimak ništa nije
značio, pa smo ga pitali o kome se radi. Rekao je „Ćoravi”, i pored slike napisao
ime i prezime ko je naručio atentat.
Tu smo kratko
bili s njim. Rekao je da idemo to da javimo Dušanu Spasojeviću, da ga zanima
njegovo mišljenje i da treba da potvrdi Ćoravom radimo li ili ne. Legija je bio
totalno neobičan to poslepodne. Zbunjen, smeten, i samo je huktao. Otišli smo i
to preneli Dušanu, sve što je rekao Meker (Ulemek). Dušan ko Dušan, to je za
njega bio način da pokaže moć i bio je pod adrenalinom uz reči: „To Meker,
tooo!”
Legija je
Dušanu govorio da mu je Ćoki rekao da će, po ubistvu Đinđića, on preuzeti mesto
premijera, da ne želi da radi sa manje sposobnim od sebe, da ne voli da mu neko
naređuje ni da ima autoritet iznad sebe.
Legija je rekao
da će lako Ćoravi s miševima iz Vlade, i svim potpredsednicima iz Vlade, i da
će ih on pridobiti uz sebe, da odmah treba da stavi svog čoveka za ministra
MUP-a, da će to biti Ćokijev čovek, najverovatnije.
Legija je rekao
da Ćoki ima dobre odnose sa Koštunicom. Dušan i Legija su bili zadovoljni
podrškom koju su tada imali i u opoziciji, i Ćokija u Vladi.
Planirali smo
kako i na koji način da izvršimo atentat. Pripreme su počele negde početkom
februara. Ćoki je kontakt sa Legijom održavao i pre svega ovoga, preko
posrednika je Legiji prenosio poruke i Legija njemu. Sretali su se i ranije. Za
vreme atentata, to jest priprema, Legija se viđao s Ćokijem, da ja znam u to
vreme bar par puta, na Čukaričkoj padini kod Papir servisa. Povod susreta je da
vidi dokle se stiglo, kako će se izvršiti, na koji način. Ćoki je bio besan
zbog propale akcije kod Limesa, i tada se sreo sa Legijom da ga pita može li to
da se uradi i na koji način. Dušan je odskakao sa zemlje na te reči i nije hteo
da kaže na koji način će se to završiti, već kada se završi – čuće se. Psovao
je Dušan tada Ćokija. Ovo znam jer sam poruke prenosio između Dušana i Legije…
Nisu se javno viđali. U bekstvu nismo imali nikakav kontakt sa Ćokijem.
Legija je rekao
da je Ćoki ponudio objekat na Dedinju iz koga bi mogao da se ubije Điki u
svojoj rezidenciji. Rekao je da ćemo za to imati svu logističku podršku i da
treba da mu javimo da li radimo ili ne. Tu su se dogovorili da radimo, da je to
jače od Bube, da Bubu obustave.
Dušan i Legija
su pričali o tome da je Ćoki ponudio objekat u Užičkoj ulici, da se odatle puca
na premijera. Posle su pominjali objekat CIP-a, koji je isto bio državno
vlasništvo. Legija je u taj objekat slao Zvezdana i on je ulazio nekim kamionom
koji je služio za dostavu. Nešto su se uparanoisali pa su odustali… I da treba
sve dobro isplanirati oko akcije, šta posle, i da treba otići kod Šešelja i
Mikelića i reći im da radimo, ali da se filtrira svaka informacija njima.“
(Blic, 18. i 19. septembar 2011) (PRILOG 25)
Ko je „Ćoki”
Ako se
Simovićeva izjava posmatra u povezanosti sa drugim dokazima i opšepoznatim
činjenicama, lako je zaključiti da Simović nadimkom „Ćoravi” označava
osumnjičenog Nebojšu Čovića.
Tako, na
primer,
(1) Dejan
Milenković svedoči da i Miloš Simović i njegov brat Aleksandar
imaju identična saznanja o izjavi pok. Spasojevića o tome kako je Ulemek
napravio dogovor sa Čovićem, jer su tom razgovoru sa pok. Spasojevićem
prisustvovala sva trojica:
Predsednik veća: Kada kažete da je podršku imao od određenih ljudi
iz politike, a pomenuli ste gospodina Nebojšu Čovića i gospodina Šešelja,
morate nam objasniti odakle vam ta saznanja.Svedok saradnik Dejan Milenković: Meni je poznato što se tiče razgovora, da je Nebojša Čović podržao Milorada Ulemeka Legiju. To je nama pok. Dušan Spasojević rekao.
Predsednik veća: Kome?
Svedok saradnik Dejan Milenković: Meni i ostalim članovima.
Predsednik veća: Nemojte da vas ja pitam. Kome i kada i gde?
Svedok saradnik Dejan Milenković: Rekao je meni i ostalim članovima, Milošu Simoviću, tada je baš bio Miloš Simović prisutan, i Aleksandar Simović su bili prisutni u stanu u Vojvode Stepe kada je to nama pok. Dušan Spasojević saopštio. (Izvod iz transkripta, glavni pretres u predmetu K.p.5/03, svedočenje svedoka saradnika Dejana Milenkovića, 23.-27. nov. 2006) (PRILOG 26)
(2)
„Ćoki” je član Vlade
„Dušan i Legija
su bili zadovoljni podrškom koju su tada imali i u opoziciji, i Ćokija u Vladi.
Verovali su u te kontakte, i sada je ostalo da se realizuje atentat.” (Miloš
Simović)
(3)
„Ćoki” je kontakt s Miloradom Ulemekom ostvario na Kosovu
„Prema pisanoj
izjavi Simovića, u koju je Blic imao uvid, Simović je, nudeći se za status
svedoka saradnika, imenovao člana Vlade kao naručioca ubistva premijera Zorana
Đinđića, a koji je kontakt sa Miloradom Ulemekom ostvario na Kosovu. Ta veza,
prema tvrdnji Simovića, trajala je sve do atentata.” (Blic, 20.09.2011,
„Simović hoće preko Čovića i tankih dokaza među svedoke tužilaštva”) (PRILOG 27)
(4) „Ćoki”
je u dobrim odnosima s Koštunicom
„Legija je
rekao da Ćoki ima dobre odnose s Koštunicom.” (Miloš Simović)
Opšte je
poznato u javnosti, a to je u više mahova potvrdio i sam osumnjičeni Čović, da
se 5. oktobra 2000. Koštunica protivio imenovanju Zorana Đinđića za premijera,
i da je, umesto toga, za predsednika vlade predlagao upravo Nebojšu Čovića.
S druge strane,
na predsedničkim izborima septembra/oktobra 2002, Nebojša Čović, po sopstvenim
rečima, „iskreno i bez ikakvih kalkulacija” podržava predsedničkog kandidata
DSS-a, Vojislava Koštunicu, i izjavljuje da očekuje pobedu Koštunice i da je
„sasvim moguće” da ta pobeda bude ostvarena već u prvom izbornom krugu.
U decembru
2002, osumnjičeni Čović izražava nadu da se Zoran Đinđić „neće svetiti DA zbog
neskrivene podrške koju dajemo predsedničkom kandidatu Vojislavu Koštunici”, i
da „Premijer ipak nema problema sa strankama koje podržavaju Koštunicu… moram
da kažem da ja nisam ničiji poslušnik”. (Glas javnosti, 24.09.2002, „Iskreno i
bez kalkulacija”) (PRILOG 28)
(Blic, 05.12.2002, „Možda me uklone iz vlade”) (PRILOG 29)
(5)
“Ćoki” raspolaže lokacijom u Užičkoj, preko puta rezidencije
Nebojša
Čović: Sa Zoranom Đinđićem
sam se poslednji put video dan pre njegovog ubistva, a dve nedelje pre toga smo
bili zajedno kod njega kući, ne znam tačan datum, i pričali i razmatrali
celokupnu situaciju, jer s vremena na vreme smo imali takve brifinge za vikend,
s obzirom da je Koordinacioni centar bio prekoputa. (B92, Poligraf, 23.11.2006,
deo intervjua sa Nebojšom Čovićem) (PRILOG 30)
(Kurir, 22.09.2011, „Ćoki nudio vilu za atentat na Đinđića“) (PRILOG 31)
(6) „Za
vreme atentata, to jest priprema, Legija se viđao s „Ćoravim”, da ja znam u to vreme bar par puta, na Čukaričkoj
padini kod Papir servisa.” (Miloš Simović)
„Tog 13. marta
2003. smo sa antologijskog predsedništva stranke otišli peške na komemoraciju u
Skupštinu grada… Tu, u Skupštini grada, Nebojša Čović me je pozvao da
razgovaramo. Izledao je napeto, nervozno, ali drugačije od ljudi koji su nas
okruživali. Rekao sam da ću imati vremena tek tokom popodneva. Sreli smo se
narednog jutra… Bio je direktan: ”Da li ćete me uhapsiti?” Nije morao da mi
objašnjava zašto me to pita. Neposredno pre ubistva, u poslednjoj fazi priprema
hapšenja Legije i zemunskog klana, Čović je sa njima imao kontakte o kojima mi
nismo znali ništa više osim da su česti. Odgovorio sam mu pitanjem „A zašto me
to pitaš?” Danas se on ne seća ovog susreta.” (iz knjige Čedomira Jovanovića
Moj sukob s prošlošću, str. 100) (PRILOG 11)
(Uzgred,
Jovanović pogrešno tumači Čovićev strah od hapšenja, vezujući ga za Ulemekovo
pismo Iliću i Čovićev komentar „Legija je moj dečko”. Naime, za ceo taj događaj
(slučaj pisma Iliću) saznalo se tek kasnije, tokom Sablje, a Čović Jovanoviću
izražava svoju zabrinutost da će biti uhapšen već 14. marta 2003, dva dana
nakon atentata. Dakle, iz nekih drugih, njemu poznatih, razloga.)
Upotreba izjave Miloša Simovića u pretkrivičnom postupku
U tužilačkom
spisu nalazi se samostalno i svojeručno napisana izjava osuđenog Miloša
Simovića, u kojoj Simović opisuje svoja saznanja o činjenicama vezanim za lica
koja su znala da se na Zorana Đinđića priprema atentat, kao i za ona lica koja
su bila saizvršioci atentata, a nisu bila obuhvaćena optužnicom.
Nesporno je da
ova izjava ne može biti upotrebljena kao dokaz u krivičnom postupku (koji,
međutim, započinje tek donošenjem naredbe o sprovođenju istrage – član 7. ZKP).
Međutim, ne postoje nikakve zakonske smetnje da se ova Simovićeva izjava
koristi u pretkrivičnom postupku kao dokaz sumnje, to jest osnov podozrenja.
Nesporno je,
takođe, da ova izjava prestavlja službenu tajnu. Međutim, njeni glavni delovi doslovno
su preneti u dnevnom listu Blic od 18. i 19. septembra 2011, čime je ova izjava
prešla u javni domen, i u tom delu više nije zaštićena službenom tajnom.
(Izuzetak predstavlja jedino ime naručioca atentata, koje je prikriveno
nadimkom „Ćoravi“ i „Ćoki“, ali i to na način kojim je identitet te osobe lako
prepoznatljiv, kako je ranije pokazano u ovoj prijavi).
Da je Blic
verno preneo sadržinu Simovićeve izjave potvrđuje iskaz samog Simovića dat na
sudu, u predmetu K-Po1.27-2011, na glavnom pretresu 17. oktobra 2011. godine, u
kojem je Simović optužio Tužilaštvo za povredu tajnosti postupka, i time
otklonio sumnju da je tekst njegove izjave novinar jednostavno izmislio.
(„Usled krivičnog dela i to krivičnog dela iz člana 337. Krivičnog zakonika
[povreda tajnosti postupka – prim.S.P.] malo je reći da je počela satanizacija
mene i moje porodice…“ „Smatram da sam od strane suda trebao da budem zaštićen
od ovog medijskog linča… i kršenja zakona od strane Tužilaštva“). I dalje, na
glavnom pretresu 18. oktobra 2011: „Ja stvarno ne znam kako je to predočeno iz
zatvora… ima u zatvoru mnogo tih telefona“.
Na svoj način,
ovu činjenicu potvrđuje i branilac opt. Miloša Simovića, kada u istom predmetu,
19. oktobra 2011, u završnoj reči kaže: „Ako vi vidite u medijima da se pod
izjavom Miloša Simovića citiraju njegove reči, i posle tog citata se navodi
izjava u kojoj je „naš izvor imao uvid“, i ako ispod takvog teksta stoji
potpisano ime novinara, onda Tužilaštvo, ukoliko je to zaista izjava koja
odgovara onoj koju je okr. Simović dao Tužilaštvu, trebalo bi da se pozabavi
pitanjem na koji način je taj novinar došao do tog izvora, i na koji je način
imao uvid u to, pod pretpostavkom da je ta izjava koja je objavljena u novinama
identična sa onom izjavom koju je dao Tužilaštvu. U suprotnom… ja smatram da bi
Tužilaštvo, kao i svaki drugi subjekt, u interesu javnosti, trebalo da uputi
neki demant, i da se jednostavno kaže da ti navodi, koji se u određenim
medijima ističu kao izjava Miloša Simovića, nisu izjava Miloša Simovića.“
Tačno.
Tužilaštvo po pitanju ove izjave nije dalo nikakav demanti.
Dakle, možemo
razumno zaključiti da je Blic verno preneo one delove izjave koje je citirao.
U Blicu se
citira izjava Miloša Simovića u upravnom govoru, kako je i pisana: „Pitao nas
je [Ulemek, prim. S.P.] šta ima, a gestikulacijom pokazao na donji deo uveta,
da treba da se uradi Đinđa, odnosno Predsednik Vlade, Zoran Đinđić. Uzeo je
novinu i precrtao je sliku premijera. Rekao je da je bio na sastanku i da mu to
traži Ćoki, a što meni, a ni Aci, tada taj nadimak ništa nije značio pa smo ga
pitali o kome se radi. Rekao je – Ćoravi, i pored slike napisao ime i prezime
ko je naručio atentat.“
Na ovom mestu,
u tekstu objavljenom u Blicu, prekida se citiranje i upravni govor, i novinar
dodaje: „Pravo ime i prezime čoveka iz vlasti, koga su nazivali Ćoki ili
Ćoravi, Simović je napisao u svom iskazu za tužioca Radisavljevića.“
Ono što je
bitno jeste da odavde saznajemo da u tužilačkom spisu postoji izjava Miloša
Simovića, koju je Blic preneo, kao i da je (za razliku od teksta u Blicu) u toj
izjavi Miloš Simović, prema izvoru Blica, naveo pravi identitet lica koje se
krije pod navedenim nadimcima.
To potvrđuje i
sam Miloš Simović u svom iskazu pred sudom (u predmetu K-PO1.27/2011, od 17.
oktobra 2011), kada kaže: „Ja bih mogao da pitam i Tužilaštvo… zašto nisu dali
puno ime i prezime čoveka koga sam ja oslovio kao naručioca?“
Prema tome,
upravo iz iskaza na sudu samog Simovića saznali smo sadržinu izjave koja stoji
u tužilačkom spisu, i u kojoj se navodi, između ostalog, ime naručioca
atentata.
Privatna isprava
Rekli smo već
da ova izjava ne može biti upotrebljena kao dokaz u krivičnom postupku.
Međutim, ona predstavlja jednu privatnu ispravu, čija je autentičnost utvrđena
(ili lako utvrdiva), budući da je svojeručno pisana, čiju sadržinu znamo, i
koja, kao takva, ima dokaznu snagu osnova podozrenja (indicije) u predistražnom
postupku. Dokazna vrednost ove isprave u predistražnom postupku ceni se kao
svaki drugi dokaz, to jest u sklopu svih drugih činjenica i dokaza. Ona se ne
može, sama po sebi, upotrebiti kao jedini osnov podozrenja, ali može poslužiti
da osnaži neke druge dokaze i druge osnove podozrenja.
Neki pravni
autoriteti čak smatraju da se može uzeti da i jedan jedini osnov podozrenja
može biti dokaz postojanja sumnje. (Dr. Tihomir Vasiljević, Sistem krivično
procesnog prava, Savremena administracija, Beograd, 1981, str. 369, 372)
S obzirom na
izloženo, smatramo da se u ovoj krivičnoj prijavi možemo pozivati na ovu
ispravu.
Načelo materijalne istine
Ostvarenju ovog
načela služi ceo krivični postupak.
Slučajevi u
kojima se odstupa od slobodne upotrebe dokaza istovremeno su i slučajevi u
kojima se odstupa od istraživanja materijalne istine.
„Mogućnost
postojanja takvih formi, koje bi se iz određenih razloga nametale u krivičnom
postupku, ali koje bi ugrožavale saznanje istine, sili nas da budemo prema
njima na oprezu, ne zaboravljajući nikada da je istinito utvrđenje činjenica jedna od bitnih svrha
krivičnog postupka. Postoji dakle potreba, da se negiraju, to jest da se ne
prihvate u krivičnom postupku sve one forme, koje bi na bilo koji
način ugrožavale saznanje istine u tom postupku.“
„Upravo ova
potreba negiranja određenih formi u krivičnom postupku čini da mi ističemo, da
se u krivičnom potupku utvrđuje materijalna
istina. „Materijalno“ se naime ovde uzima kao negacija „formalnog“. Izrazom
„materijalna istina“ želimo
dakle reći, da smo do istine u našem krivičnom postupku došli takvim načinom
postupanja, u koje je saznanje istine osigurano protiv svih formi koje bi se mogle iz određenih
razloga nametati, ali koje bi bitno ugrožavale saznanje istine.“ (Dr. Vladimir
Bayer, Teorija krivičnog postupka, prva knjiga, Zagreb 1950, str.100-101)
Uz sve gore
navedene razloge, mora se imati u vidu izuzetna težina i značaj prijavljenog
krivičnog dela, to jest da se radilo o političkom ubistvu Premijera, čije
posledice po Srbiju su do današnjeg dana ostale nesagledive. Ne može postojati
nikakav formalni razlog da Tužilaštvo saznanja do kojih je došlo ne upotrebi za
rasvetljavanje svih okolnosti i otkrivanje svih učesnika u ovakvom krivičnom
delu.
POLITIČKI
MOTIVI
Političke okolnosti dela
Krivično delo
koja se ovom prijavom osumnjičenom Čoviću stavlja na teret sistemski spada u
krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti zemlje. Tim delima se od
napada štite osnovne političke vrednosti, pa su ona u tom smislu politička
dela. Da bi se razumeo smisao i „društveni radius“ (Bayer) takvog dela
neophodno je staviti ga u okvire političkog ambijenta u kome se ono dešava,
kako bi se shvatili bitni subjektivni elementi, i važne okolnosti dela:
politički odnosi i motivi, ciljevi i namere učinilaca.
Odmah nakon
svrgavanja režima Slobodana Miloševića i dolaska DOS-a na vlast, unutar te
heterogene koalicije stranaka, formiraju se dva dijametralno suprotstavljena
bloka, koji su tada nazivani „reformskim“ i „patriotskim“.
„Reformski“
blok, koji je predvodio Zoran Đinđić, tumačio je petooktobarske promene kao
prevrat u kome su sami građani, revolucionarno, na ulici, srušili jedan
diktatorski režim i doveli DOS na vlast; dok je „patriotski“ blok, sa
Vojislavom Koštunicom na čelu, tumačio taj isti događaj kao redovnu smenu
vlasti ostvarenu na izborima.
Duboke
političke razlike koje su vladale između Demokratske stranke i Demokratske
stranke Srbije nastale su još mnogo ranije, još u trenutku kada je, 1992.
godine Vojislav Koštunica, sa čitavim jednim krilom stranke, napustio
Demokratsku stranku nezadovoljan njenom „nacionalnom politikom“, i od tada se
samo produbljivao. Samo za trenutak su ove razlike ostavljene po strani krajem
2000. godine, kada su te dve strane, obe sa velikim rezervama, bile potrebne
jedna drugoj kako bi bio srušen režim Slobodana Miloševića. Pri tom je bilo
jasno da i Đinđić i Koštunica smatraju onog drugog za prelazne političke
ličnosti, s kojima će se, nakon prevrata, lako politički obračunati.
Ovako je taj
ambijent i odnose između DSS-a i DOS-a video sam Zoran Đinđić: „Radi se o
jednom, rekao bih, psihološkom preispitivanju odnosa DSS-a prema ovoj vladi od
trenutka njenog nastanka. Mislim da je DSS imao određene rezerve prema ovoj
vladi i prema drugim strankama još od 6. oktobra. Već 6. oktobra je nastala
takva situacija, DSS na proslavi izborne pobede u decembru nije bio prisutan u
gradskoj skupštini a sve druge stranke su bile prisutne. Nastaje utisak da oni
ostatak DOS-a posmatraju kao merdevine koje im služe da se popnu negde na vrh,
i da onda gurnu to i izađu na neke izbore gde će sami da pobede, i da im nije
bilo stalo da taj naš zajednički projekat uspe.” (TVB92, 18.01.2002, intervju
sa Zoranom Đinđićem)
Odmah nakon 5.
oktobra sukobi su se samo produbljivali. Od pitanja lustracije, preko odnosa s
Haškim tribunalom, interpretacije samog 5. oktobra kao redovne smene vlasti na
izborima (Koštunica) ili radikalnog poricanja politike devedesetih, kao i preko
odnosa prema najvažnijim dnevnopolitičkim događajima.
U te događaje
treba svakako ubrojati predaju Miloševića Hagu, pokušaj upada u Biro za
informacije Vlade Srbije, oružanu pobunu JSO, ubistvo Momira Gavrilovića,
bacanje bombe na sedište DSS-a, oduzimanje mandata poslanicima DSS-a, do
istupanja DSS-a iz koalicije DOS.
Ove odnose
između dva bloka, „patriotskog“ i „reformskog“, slično ocenjuje i Goran
Petrović, načelnik Službe bezbednosti u vreme vlade Zorana Đinđića. Na glavnom
pretresu, 18. maja 2005, u predmetu K.P.br.5/03, na pitanje zastupnika oštećene
da li je – posle presretanja razgovora u kome su pobunjenici JSO, u toku
oružane pobune, istakli da „ovo samo Koštunica može da zaustavi“ – dakle da li
je postojala ideja da se Vlada ili premijer Đinđić obrate tadašnjem Predsedniku
Koštunici i zatraže od njega da zaustavi pobunu, svedok Petrović odgovara:
„Svima je bilo jasno da je tokom te 2001. godine… došlo do polarizacije na
političkoj sceni… Narodski rečeno, Koštunica i DSS ne samo da ništa nisu radili
nego su aktivno sprečavali Đinđića i Vladu Srbije da bilo šta rade… te strane
su bile direktno sučeljene, odnosno suprotstavljene jedna drugoj… Taj poziv bi
bio kontraproduktivan.“
Ovaj duboki politički
sukob koji je potpuno obeležio period od 5. oktobra 2000. do 12. marta 2003.
bio je produbljen činjenicom da su ta dva bloka između sebe podelila i dve
najvažnije funkcije izvršne vlasti, funkciju predsednika Republike i funkciju
predsednika Vlade. Time je prvi dobio kontolu nad resorom unutrašnjih poslova i
službom bezbednosti, a drugi nad vojskom i njenom bezbednosnom službom. Nastala
je situacija koju su neki autori ispravno definisali kao „dvovlašće“. Cela
zemlja je bila podeljena, stranke su bile podeljene, institucije su bile
podeljene, bezbednosne službe su bile podeljene, a bila je podeljena i javnost.
Taj sukob je
kulminirao i bio, bar trenutno, razrešen atentatom.
Na čijoj strani je Čović
Kako se u tom
dvovlašću orijentisao osumnjičeni Nebojša Čović?
Iako je tokom
2001. i 2002. godine u funkciji potpredsednika Vlade premijera Đinđića,
osumnjičeni Čović tu istu Vladu neprestano napada, politički se vezujući za
njenog ogorčenog protivnika, Vojislava Koštunicu.
(Politika, 20.05.2003, „Lideri DOS-a koji
kritikuju vlast”) (PRILOG 32)(Politika, 18.04.2003, „Jovanović: Koštunica i DSS krivi za stanje u zemlji”) (PRILOG 33)
(Danas, 26.04.2003, „Obračun s kriminalom ili povratak jednoumlja”) (PRILOG 34)
1.
Uzajamna podrška za najviše političke funkcije
U intervjuu
listu Dnevnik 07.12.2003, pod nazivom „Imam ambicije da budem Premijer”,
osumnjičeni Čović u toku predizborne kampanje izjavljuje: „Dva puta sam imao
ponudu da postanem predsednik Vlade Srbije. Prvi put posle 5. oktobra, kada mi
je to predložio Vojislav Koštunica. Međutim, u DOS-u smo se dogovorili da će
premijer biti gospodin Đinđić, a ja nisam čovek koji razbija sistem i ne
poštuje dogovore. Drugi put sam ponudu dobio odmah nakon atentata, ali sam i
tada rekao da meni ta funkcija ne pripada. Ona je pripadala Demokratskoj
stranci i premijer je postao gospodin Živković.”
Drugi put ga
je, 12. marta 2003, „kandidovao“ Čarls Kroford, britanski ambasador u Srbiji.
Ni prvi ni drugi put, Čović nije sam „odbio ponude“, kako je to naknadno želeo
da predstavi, već je to pitanje oba puta rešeno od strane DOS-a, bez ikakve
stvarne mogućnosti da Čović na to utiče.
Nenad Čanak
ovako opisuje događaje na dan atentata: „Već je bio postignut dogovor unutar
DOS i sa Natašom Mićić, da Zorana Živkovića predložimo za novog premijera, i ja
sam to obrazložio na sastanku DOS-a; nije bilo primedbi niti mnogo diskusije.
Primetio sam, doduše, izvesnu rezervu, da ne kažem surevnjivost, prema Nebojši
Čoviću, kao da se on suviše nameće.“ (iz knjige Miloša Vasića „Atentat na Zorana
Đinđića“, Beograd, 2005, str. 103-104)
Na
predsedničkim izborima 2002.godine, Čović ne podržava kandidata koalicije DOS,
kojoj nominalno pripada, već Koštunicu koji je DOS napustio i najveći je
protivnik Vlade u kojoj je Čović – potpredsednik. Na sledećim predsedničkim
izborima, 2003. godine, medijsku kampanju osumnjičenog Čovića vodi Aleksandar
Tijanić, bivši medijski savetnik Vojislava Koštunice, čovek koji je upamćen po
izjavi u Nacionalu od 01.02.2003, „Ako Zoran Đinđić preživi Srbija neće”. (vidi
prilog 28 i 29, Glas javnosti i Blic, „Iskreno i bez kalkulacija”)
2.
Ambicije
Nebojša Čović
je bio na vlasti u tri režima. Za vreme Miloševića bio je gradonačelnik
Beograda i član Izvršnog odbora SPS-a, kao i poslanik Narodne Skupštine u dva
saziva, u DOS-ovom režimu bio je potpredsednik Vlade, a u Koštuničinom režimu
na čelu Koordinacionog Centra za Kosovo i Metohiju. Radi se o očigledno
ambicioznom čoveku, koji nerealno visoko ocenjuje svoje sposobnosti i koji, po
sopstvenom priznanju, „ne može da radi pod ljudima koji su manje sposobni od
njega“, „ne trpi autoritet iznad sebe“ i „ne želi da mu neko naređuje“, jer je
sam autoritarna ličnost („ako ja vodim, onda ima da se sluša, nema
landaranja“).
Osumnjičeni
Čović je, očigledno, nezadovoljan mestom potpredsednika Vlade, ono je za njega
samo odskočna daska za nešto više i smatra da mu Koštunica (a kasnije i Ulemek)
može pomoći da to i ostvari.
Posle
pojavljivanja Bagzijeve i Simovićeve izjave, Čović je pokušao da javnost uveri
kako on nema neke velike političke ambicije. Međutim, samo letimičnim pregledom
naslova u medijima, može se utvrditi upravo suprotno: „Imam ambicije da budem
Premijer” (2003); „Čović kandidat za predsednika Srbije” (2002); „Lider DA
ozbiljno razmišlja u ulasku u trku za prvog čoveka Republike”; „Spreman sam za
premijera“ (2003); „Hoću i ja za gradonačelnika“ (2004); „Kandidaturu predao i
Čović” (2004); „Čović kandidat za predsednika? ”(2004); „Idem na izbore,
Nebojša Čović otkriva za Novosti“ (2008); „Povratak u politiku“ (2009). (Skup tekstova
iz Nacionala, Naše Borbe, Dnevnika, Glasa javnosti, Kurira, Večernjih novosti,
Pressa) (PRILOG 35)
3.
Saglasnost političkih stavova (Čović, Koštunica, Ulemek)
U svojoj knjizi
„Hajka“ (Beograd, 2009.) koja predstavlja
analizu medijskih napada na Vladu Zorana Đinđića, autor Velimir Ćurguz Kazimir
iznosi pregled onoga što zove „proces bespoštedne satanizacije Zorana Đinđića“.
On na strani 38. piše: „Vrh napada dogodio se decembra 2002, kada je u
najčitanijim štampanim medijima, koje smo uvrstili u arhivu, zabeleženo čak 47
izrazito negativnih tekstova… Nisu, međutim, samo novinari pisali kritički о
premijeru i Vladi. Po prirodi svoga posla, to
su radili i političari iz onih stranaka koje su bile u opoziciji. Vrlo je
zanimljivo danas, posle šest godina, čitati članke о Zoranu Đinđiću koje su
izgovarali ili pisali: Velimir Ilić, Vojislav Koštunica, Vuk i Danica
Drašković, Miodrag Isakov, Nebojša Čović. Kolika je količina lične
netrpeljivosti i strasti izbijala iz njihovih reči!“
Kritikujući
Vladu Zorana Đinđića kao poltronsku, osumnjičeni Čović ponavlja iste stavove
kao Legija i Koštunica. Na pitanje novinara Dnevnika, 07. decembra 2003, u
kojoj je meri pomeranju političkog klatna ekstremno udesno doprinela dosadašnja
vlast [Vlada Zorana Đinđića], osumnjičeni Čović odgovara: „Dodvoravanje
međunarodnoj zajednici umesto ozbiljnog truda i rada je uzrok, a taj poltronski
odnos ne ceni niko“. Ova optužba za poltronstvo identična je suštini
gorecitiranog Ulemekovog Otvorenog pisma iz januara 2003. („i njihovim
[vladinim] dojučerašnjim svetskim mentorima bilo je odmah jasno… da imaju pred
sobom političke podanike“, vidi prilog br. 12), a predstavlja i opšte mesto u
politici Koštunice i njegovog DSS-a (koji optužuju Vladu Zorana Đinđića da je
podanička i da radi po spoljnjem diktatu). (Dnevnik, 07.12.2003, „Imam ambicije
da budem Premijer”) (PRILOG 36)
U pismu koje
02. jula 2002. piše predsednici republičkog parlamenta, Nataši Mičić, ministar
Dušan Mihajlović navodi da su, odmah posle 5. oktobra 2000, kampanju protiv
MUP-a vodili ljudi iz bivšeg režima, da se posle hapšenja Miloševića toj
kampanji pridružio i DSS, a da se u poslednjih nekoliko nedelja toj kampanji
priključio i deo DOS-a, pa i sam potpredsednik Vlade Nebojša Čović. Mihajlović
takođe piše: „Kada je reč o DOS-u, treba nas kompromitovati, posvađati i
podeliti. Odustali su od Vidovdana, kao nekog „dana D“, gde će da se obračunaju
s Vladom, ali imamo jasne najave da posle Vidovdana sledi likvidacija nekog od
ministara i političara.“ (Blic, 04.07.2002 „Ministar policije strahuje od
ubistava političara“) (PRILOG 37)
U emisiji na
Trećem kanalu RTS-a, 02. jula 2002, Ministar unutrašnjih poslova Mihajlović
izjavio je da zahteva javnu raspravu povodom izlaganja Nebojše Čovića na
konferenciji Demokratske Alternative, koje je izlaganje, prema Mihajloviću,
motivisano željom da se destabilizuje Vlada i država. Ovo najbolje pokazuje
kakvi su bili odnosi između Vlade i njenog potpredsednika Nebojše Čovića. Ovaj
Čovićev napad na Vladu, i posebno na ministra Mihajlovića, potpuno je na liniji
zahteva JSO-a tokom oružane pobune, kao i upornih zahteva DSS-a za smenu
ministra Mihajlovića. (Ekspres, 04.07.2002, „Ko je na meti“) (PRILOG 38)
4.
Optužbe da Vlada toleriše kriminal i ima veze s mafijom
Kritikujući
vladu Zorana Đinđića, osumnjičeni Čović je na Trećoj generalnoj konferenciji
stranke DA, održanoj 29.06.2002, izjavio sledeće (citat prema članku iz NIN-a
od 04.07.2002, „Mafija podelila vladu”): „Pravosuđe, uz policiju, brana su ili
ventil za kriminal, nove zloupotrebe i stare miljenike, na koje se zakon ne
odnosi. Učinak DOS-ove vlasti na tom polju bez sumnje je najslabiji, i ma kakvi
bili objektivni razlozi, ostaje mučan utisak da su izostale namere i ozbiljna
spremnost da se društvo zaštiti od kriminala i korupcije.”
Reagujući na
Čovićevo istupanje na Trećoj generalnoj konferenciji DA, ministar Mihajlović
ocenjuje da Čovićev napad nije, zapravo. usmeren na policiju. već na Vladu
Srbije i Premijera – koji su meta neosnovanih napada. (Večernje novosti,
03.07.2002, „Premijer na meti“) (PRILOG 39)
Slične optužbe
na račun „dela vladajuće koalicije” za nesumnjivu spregu sa organizovanim
kriminalom, optužbe bazirane na pismima koje Spasojević i Ulemek diktiraju
Ljiljani Buhi, Koštunica iznosi u izjavama za agenciju Fonet i Radio Dojče Vele
(Blic, 7. septembra 2002.), na mitingu u Vršcu (Večernje novosti, 21. septembar
2002.) i na mitingu u Nišu, kada je rekao da postoji „neka tajna veza između
mafije, kriminalaca i aktuelne vlasti” (Glas javnosti, 22. septembar 2002.)
Tokom
predizborne kampanje za predsednika Srbije, u TV duelu sa protivkandidatom
Miroljubom Labusom, 9. oktobra 2002. godine, Koštunica se obraća Labusu: „Ima
jedna stvar koja je neverovatna, i vi to morate da znate pošto se radi o čoveku
koji je predsednik Vlade Srbije… Mnogo ima reči o nekim zanimljivim, neobičnim
vezama premijera Đinđića sa pojedinim uglednim biznismenima i njegovih
angažmana s njima. To je nešto što bi u svakoj drugoj zemlji, bilo da je reč o
Surčinu ili o nekim drugim poslovima, u svakoj drugoj zemlji bi to izazvalo i
te kakvu pozornost. Hvala bogu, moram reći da su, posle godinu dana, mediji
počeli time da se bave. Zamislite se nad tom činjenicom.”
Kada ga
Miroljub Labus upozorava da to što je izgovorio predstavlja klevetu, krivično
delo, Koštunica odgovara: „To nije kleveta, ja sam rekao jednostavno o onome
što mediji pišu, i pišu mnogo, a na to se ne reaguje, i to je jedina stvar. Da
li pišu ili ne pišu? Pišu. Jednostavno, to su neke zanimljive veze.” (B92, TV
duel Labus – Koštunica) (PRILOG 40)
To što „mediji
pišu“ odnosi se, naravno, na već pomenuta pisma Ljiljane Buhe. Naime, pored
Koštunice i Čovića, optužbe o vezama između organizovanog kriminala, Vlade i
premijera Đinđića, iznose i Ulemek i Spasojević preko pisama koje diktiraju
zatočenoj Ljiljani Buhi, koje zatim objavljuje Spasojevićev list Identitet a
potom preštampavaju i drugi mediji u Srbiji, pre svih oni pod kontrolom DSS-a.
Ova činjenica utvrđena je u postupku K.p.05/03 protiv Ulemeka i dr. za ubistvo
Zorana Đinđića. I sam Ulemek je, nakon hapšenja i nezaknitog i tajnog sastanka
sa ministrom Jočićem i Radetom Bulatovićem, u istom postupku lažno optužio
ondašnjeg potpredsednika vlade Srbije, Čedomira Jovanovića, za šverc 600 kg
heroina.
Svoj doprinos
optužbama Ulemeka i Koštunice daje i sam osumnjičeni Čović. On to čini, između
ostalog, svojim neosnovanim tvrdnjama da se članovi Đinđićeve vlade bave
švercom cigareta i optužbom da je ta vlada upotrebila usluge „zemunaca“, Dušana
Spasojevića i Mileta Lukovića, prilikom hapšenja Slobodana Miloševića. Pošto
osumnjičeni Čović ima običaj da negira svoje javne izjave („pogrešno sam
interpretiran“), citiramo transkripte video zapisa u kojima govori o ovim
temama.
„Đinđić
švercuje cigarete“
Nebojša Čović: Ne, to nije tačno. Nemojte, molim vas, ja imam uticaja u Nacionalu? Pa, ja se sudim s Nacionalom, čoveče božiji, o čemu vi pričate.
B92: Jesu li članovi vaše partije bili u upravnom odboru tog lista?
Čović: Ko?
B92: Ja Vas pitam jesu ili nisu?
Čović: Ne da ja znam.
B92: Da li ste u Nacionalu izjavili sledeće: „Mi se u Vladi delimo na one“, pre ubistva Zorana Đinđića, „na one koji puše cigarete i na one koji švercuju cigarete, ja pušim, vi zaključite u koju grupu spada ostatak Vlade?“
Čović: Pa, u čemu je tu problem?
B92: Prvo, što ste optuživali svoje kolege iz Vlade da švercuju cigarete.
Čović: S Nacionalom nemam nikakve kontakte.
B92: Jeste imali onda, ja Vas to pitam, ne sada?
Čović: Ni onda, ni sada, s Nacionalom sam u sudskim sporovima, tako da nemojte, molim vas, sa poluistinama i lažima da dezavuišete.
B92: Čekajte, gospodine Čoviću, da li je ovo Vaša izjava: „Mi se u Vladi delimo na one koji puše cigarete i na one koji cigarete švercuju, ja pušim, a vi zaključite u koju grupu spada ostatak Vlade.“ Je li to Vaša izjava ili nije?
Čović: To nije moja izjava.
B92: To nije Vaša izjava?
Čović: Ja sam rekao da ja pušim, a nikada nisam rekao da se delimo ne one koji švercuju cigarete, to nije moja izjava. (B92, Poligraf, 23.11.2006, int. s Nebojšom Čovićem) (PRILOG 41)
Danas je
poznato da su ove, dokazano neistinite, optužbe za šverc cigareta kreirane,
lansirane i uporno ponavljane od strane tadašnjeg kabineta predsednika SRJ,
Vojislava Koštunice.
„Zemunski
klan je hapsio Miloševića“
U maju 2003.
godine, na konferenciji za štampu potpredsednika Vlade Nebojše Čovića i Mileta
Isakova, osumnjičeni Čović je, prema izveštaju Večernjih novosti, jednog
trenutka izjavio: „Interesantno je i to što su Spasojević i Luković bili u
ekipi maskiranih kada je Milošević hapšen 31.marta 2001.“ (Večernje novosti,
19. maj 2003, „Šilerova i na Dedinju“) (PRILOG 42)
Sa iste
konferencije za štampu, slično izveštavaju list Politika i B92, odnosno
pozivaju se na dve novinske agencije, Tanjug i Betu: „Čović je rekao: „Video
sam da su među onim maskiranim koji su spektakularno osvojili portirnicu (u
vili u Užičkoj), bili i Dušan Spasojević i Mile Luković.“„ (Politika,
20.05.2003, „Čović: Šiptar u Kum učestvovali u hapšenju Miloševića“, B92,
19.05.2003, „Čović: Šiptar u Kum učestvovali u hapšenju Miloševića“) (PRILOG 43)
Već sutradan,
MUP i BIA izdaju saopštenje da je po sredi „obična laž“, kao i da je „posledica
ove laži teza da su Državna bezbednost i policija aktivno sarađivali sa
Spasojevićem i Lukovićem i za vreme mandata ove republičke vlade, što je
ozbiljna optužba koju treba dokazati… i koja predstavlja krivično delo.“ (Blic,
21.05.2003, „Čović najavljuje krivične prijave“) (PRILOG 44)
Dva dana
kasnije, i Zoran Mijatović, nekadašnji zamenik načelnika Resora državne
bezbednosti, demantuje da su u hapšenju Miloševića učestvovali Spasojević i
Luković. (B92, BETA, 22.05.2003, „Mijatović: Spasojević i Luković nisu hapsili
Miloševića“) (PRILOG 45)
Posle reakcije
MUP-a i BIA, da se radi „o običnoj laži“, osumnjičeni Čović je pokušao da
ublaži svoju izjavu rečima da je u stvari rekao kako mu se „čini da su među
maskiranima bili i Duško Spasojević i Mile Luković zvani Kum“. (B92,
20.05.2003, „MUP i BIA: Čovićeva izjava obična laž, Čović kaže: netačno sam
citiran“) (PRILOG 46)
Ova ograda (da
mu se „čini“) ništa ne menja na stvari, ovde je bitno da Čović tvrdi da je
prepoznao Dušana Spasojevića („Duška“?!), što je protivrečno njegovoj izjavi
datoj u Poligrafu, kada je kategorično tvrdio da Spasojevića uopšte nije
poznavao. To očigledno nije tačno, bilo da ga jeste prepoznao, ili da mu se
samo učinilo da ga je prepoznao. U svakom slučaju, morao ga je poznavati da bi
mu se učinilo da ga je video.
Na početku
televizijskog intervjua za B92, Poligraf (novembar 2006), Čović izjavljuje: „Ja
Spasojevića nisam znao, Lukovića nisam znao, niti sam radio s njim, niti sam ga
video, niti sam ga čuo, i tog Bagzija koga vi pominjete isto tako.“ A evo kako,
u nastavku intervjua, na pitanje novinara B92, Jugoslava Ćosića, osumnjičeni
Čović pokušava da objasni svoju izjavu o tome ko je učestvovao u hapšenju
Miloševića:
Čović: Je l’ vi mislite da nije bilo istina? Jeste sigurni?
B92: Apsolutno, svi koji imaju veze s tim kontaktom to tvrde.
Čović: Jeste sigurni? Jeste sigurni da ispod…
B92: Pa, ja Vam citiram procenu i mišljenje i stav i izjave ministra policije.
Čović: Vi meni citirate sve na osnovu nekih poluistina, ja vam kažem…
B92: Čekajte, jeste izjavili ili niste? Da li jesu ili nisu?
Čović: Ja sam izjavio i stojim iza toga.
B92: Vi jedini stojite iza toga.
Čović: Da sumnjam da su iza onih kapuljača…
B92: Čekajte, čekajte, sumnjate ili tvrdite, gospodine Čoviću?
Čović: Stojim iza onoga što sam rekao. (B92, Poligraf, 23.11.2006, Intervju s Nebojšom Čovićem) (PRILOG 41)
Ova optužba za
„zanimljive veze“ Đinđićeve vlade s mafijom, koju je prvi lansirao Vojsilav
Koštunica, trebalo je, posle atentata, da posluži tvrdnjama kako je ubistvo
Premijera u stvari unutrašnji obračun mafije. Tako, 25. februara 2003, posle
pokušaja atentata kod hale Limes, Velimir Ilić u listu Nacional ovako
komentariše: „Atentat na Đinđića je običan porodični obračun. To je sve jedna
ekipa.“
A već sutradan
nakon atentata, 13. marta 2003, Vojislav Koštunica u Blicu daje sličnu izjavu:
„Bojim se da je ovo, nažalost, još jedna surova opomena, da moramo pogledati
istini u oči i videti koliko je kriminal prožeo sve društvene pore. Kriminal se
ne može deliti na dobar i loš, na naš i njihov.“ (Blic, 13.03.2003. „Težak
udarac za Srbiju“) (PRILOG 47)
5.
Optužbe protiv Čedomira Jovanovića i Vladimira Popovića za učešće u atentatu
Od prvog
trenutka, nakon atentata, osumnjičeni Čović zastupa dve protivrečne teze: (a)
da ne treba ispitivati političku pozadinu atentata, da to ne treba „stavljati u
politički i stranački kontekst” i naročito ne vezivati to pitanje za određene
stranke, i (b) da treba ispitati ulogu pripadnika Demokratske stranke u
atentatu, i njihove veze sa mafijom i Ulemekom. (B92, 05.05.2004, „Mirno
spavam“) (PRILOG 48)
Usaglašeno
delovanje protiv DOS-ove vlade, od strane Čovića, Koštunice i Ulemeka,
nastavlja se i posle atentata. Čović i Koštunica, već na početku policijske
akcije Sablja, počinju da protestuju protiv ideje da se ispituje politička
pozadina atentata, odnosno da se „istraga stavlja u stranački i politički
kontekst“.
Doduše, u tome
su nedosledni. Indikativno je da se i Koštunica i Čović, posebno u trenucima
kada se u javnosti pokrene pitanje njihove eventualne umešanosti u atentat, od
sumnji brane na isti način na koji se i Ulemek brani od optužnice –
kontraoptužbama protiv Čedomira Jovanovića i Vladimira Popovića za učešće u
atentatu.
Te optužbe su
najčešće formulisane kroz mantru, koju lansiraju Koštunica i DSS, a koju onda
ponavlja i osumnjičeni Čović: „ko je pio viski u Šilerovoj“, „ko se brčkao u
bazenu u Šilerovoj“, „ko je posećivao Spasojevića u zatvoru“, „ko je izvadio
Spasojevića iz zatvora“… U periodu kada je Vojislav Koštunica bio predsednik
vlade Srbije, Dragan Jočić ministar unutrašnjih poslova a Zoran Stojković
ministar pravde, sprovedeni su sudski postupci u kojima su ovi događaji
najtemeljnije ispitivani i nije pronađen nikakav osnov sumnje protiv Čedomira
Jovanovića i Vladimira Popovića. Naprotiv, pred sudom je dokazano da su se njih
dvojica i sami nalazili na spisku zemunskog klana kao eventualne mete atentata,
a Vladimir Popović je dobio 70 sudskih sporova za klevetu protiv onih koji su
ovakve tvrdnje iznosili. Međutim, ove insinuacije se nastavljaju i danas.
(Blic, 10.04.2003, „Čović: Ko je s mafijom pio viski pored bazena?”) (PRILOG 49)
Naravno,
identične insinuacije iznosila je i odbrana Milorada Ulemeka u postupku za
atentat. U svom svedočenju, na glavnom pretresu 23.11.2006. u predmetu
K.p.05/03, Dejan Milenković opisuje kako su Ulemekova odbrana (advokati Nikola
Gavrilović i Slobodan Milivojević), kao i sam njegov branilac, Biljana Kajganić,
na njega vršili pritisak da lažno optuži Čedomira Jovanovića i Vladimira
Popovića za ubistvo premijera Đinđića. (Iz transkripta svedočenja svedoka
saradnika Dejana Milenkovića, na glavnom pretresu 23.11.2006, u predmetu
K.p.5/03,) (PRILOG 50)
Dakle, (a)
satanizacija Zorana Đinđića i njegove Vlade kao podaničke; (b) optužbe za veze
Vlade sa organizovanim kriminalom; (c) optužbe Zorana Đinđića za šverc
cigareta; (d) Čedomira Jovanovića za šverc 600 kg heroina; (e) optužbe Čedomira
Jovanovića i Vladimira Popovića za učešće u atentatu i (f) optužbe za navodnu
„politizaciju” istrage atentata u cilju progona političkih protivnika. U ovim
optužbama učestvovali su, saglasno, i osumnjičeni Čović i Vojislav Koštunica sa
DSS-om, i Ulemekova odbrana na sudu, kao i sam Milorad Ulemek.
Prevrat
Uz pomoć iskaza
Dejana Milenkovića i izjave Miloša Simovića, ukrštanjem sa drugim
dokazima i opštepoznatim činjenicama, može se, u glavnim crtama, rekonstruisati
potpuna struktura zavere, plan delovanja i podela uloga, kao i posebno mesto
koje je u toj prevratničkoj zaveri zauzimao osumnjičeni Nebojša Čović.
Naime, ubistvo
premijera Đinđića nije bilo samo sebi cilj. Iz Otvorenog pisma Milorada Ulemeka
(vidi prilog 15), kao i pisma upućenog Velimiru Iliću i drugim političarima
(vidi prilog 1) vidi se da je ubistvo bilo samo sredstvo, a da je osnovni cilj
bio svrgavanje vlade i dovođenje drugih, takozvanih „patriotskih“ snaga na
vlast.
Takođe je jasno
da se taj cilj nije mogao postići samim fizičkim uklanjanjem Zorana Đinđića. Iz
iskaza Dejana Milenkovića i izjave Miloša Simovića (kao i gorecitiranih pisama)
vidimo da zbog toga Ulemek i nastoji da obezbedi političku podršku da se, nakon
atentata, sruši i sama obezglavljena Vlada i u „opštenarodnom buntu“, „novom 5.
oktobru“ dovede na vlast tadašnja „patriotska opozicija“. Tako treba razumeti i
deo Simovićeve izjave, kada kaže kako su Spasojević i Ulemek govorili o tome
„da treba sve dobro isplanirati oko akcije, šta posle“. To „šta posle“, trebalo
je da bude „novi 5. oktobar“. (vidi prilog 25)
O tome svedoči
i svedok saradnik Milenković (vidi gore izvode iz transkripta), kada govori da
su se Ulemek i Spasojević obratili pre svega Vojislavu Šešelju, jer su verovali
kako on može obezbediti da se u datom trenutku na ulici pojavi „veliki broj
ljudi, masa“. Pokušali su, svedoči Dejan Milenković, „da s njim naprave dogovor
i govorili mu da je pokojni Premijer izdajnik, da isporučuje ljude Hagu, da
nije nikakav Srbin, i nagovarali ga da se ne predaje Hagu, da su im potrebni ti
ljudi ovde, jer bi Šešelj mogao da podigne veliki broj ljudi, masu.“
Međutim, Šešelj
ih nije poslušao i 24. februara 2003, tri dana nakon pokušaja atentata na
Zorana Đinđića kod hale Limes, predao se tribunalu u Hagu. Pre odlaska, dao je
intervju, objavljen u Blic News, 19. februara 2003. godine pod naslovom „Kad
odem u Hag goreće Srbija“, u kome potvrđuje navode Dejana Milenkovića. (PRILOG 51)
Iz ovog
intervjua je danas jasno da Šešelj zna da se spremaju atentati i pokušaj
nasilnog svrgavanja legitimno izabranih predstavnika vlasti, i da će se on
odvijati na ulici. „Ja sam bio u toku“, izjavio je Šešelj, „znao sam da se
priprema vrlo krvav obračun, nisam znao da će biti ubijen Đinđić. Ali sam znao
da će krv pasti, do kolena“. (B92, 18.03.2011, „Šešelja će saslušati zbog
atentata“) (PRILOG 52)
Možda je i
verovatna ova Šešeljeva izjava kako nije znao da će se atentat izvršiti baš na
Zorana Đinđića, jer su Ulemek i Spasojević, kako tvrdi Miloš Simović,
filtrirali informacije ljudima i političkim strankama koje su vrbovali za „novi
5. oktobar“, da ih ne bi uplašili, i po konspirativnom principu svakome
otkrivali samo onaj deo plana koji je neophodan za njegovo učešće u zaveri.
Tako Simović kaže: „Dušan i Legija su pričali o tome da … treba otići kod
Šešelja i Mikelića i reći im da radimo, ali da se filtrira svaka informacija
njima“. (Simovićeva izjava u Blicu, vidi prilog br. 25). U tome su Šešelj i
Simović saglasni.
Danas je takođe
poznato da Ulemek nije pisao samo Velimiru Iliću, već i drugim političarima za
koje je smatrao da bi bili voljni da učestvuju, kako on to zove, u
opštenarodnom buntu, koji bi i on, čitaj JSO, pomogao. Među tim političarima
bio je i Slobodan Vuksanović. (vidi prilog 1)
Razlozi za
izbor Vuksanovića su očigledni. Naime, Vuksanović je pokušao da na
unutarstranačkim izborima smeni Zorana Đinđića sa mesta predsednika Demokratske
stranke. U tome nije uspeo, ali je na tim izborima dobio 44% glasova, skoro
polovinu delegata na skupštini DS-a. Vuksanović je posle toga, 2002. godine,
osnovao svoju stranku, Narodnu demokratsku stranku (NDS), koju je kasnije,
2003, kolektivno učlanio u DSS.
Slobodan
Vuksanović je 6. marta 2003, u izjavi za Nacional, najavio da će na skupštini
NDS-a, 9. marta 2003, formirati novi demokratsko-patriotski blok. Tim povodom
Vuksanović je, sa svoje strane, uputio pozive predsednicima svih političkih
partija koje su na predsedničkim izborima 2002. podržale Vojislava Koštunicu, a
na prvom mestu osumnjičenima, Nebojši Čoviću i Velimiru Iliću. Cilj formiranja
ovog bloka bio bi, po Vuksanoviću, „rušenje Đinđića na isti način kao i
Miloševića“ (upravo ono što Ulemek i predlaže u svojim pismima Iliću i
Vuksanoviću, i zbog čega traži i podršku Šešelja). Prema gore citiranom tekstu
iz Nacionala, ovoj ideji prvi je dao bezrezervnu podršku osumnjičeni Velimir Ilić,
odnosno njegova stranka Nova Srbija. (Nacional, 06.03.2003, „Đinđića srušiti na
isti način kao i Miloševića”) (PRILOG 53)
Ova ideja o
„podizanju velikog broja ljudi, mase“ leži u osnovi i gore navedenih pisama
koje je Ulemek, kako smo pokazali, upućivao i Velimiru Iliću i Slobodanu
Vuksanoviću, pozivajući ih da ponove 5.oktobar, tojest da na ulici svrgnu Vladu
Zorana Đinđića. Iz ovih činjenica se jasno nazire planirani scenario, da se
nakon ubistva predsednika vlade organizuje „opštenarodni bunt“ koji bi srušio i
samu vladu i na vlast doveo tzv. patriotski blok.
Glavni korisnik
čitavog ovog prevrata svakako bi bio Vojislav Koštunica i njegova stranka DSS,
koji su u to vreme važili kao sinonim „patriotskih snaga“.
Naime,
proglašenjem nove Državne zajednice Srbije i Crne Gore, februara 2003, Savezna
Republika Jugoslavija prestaje da postoji. Tog trenutka, njen predsednik,
Vojislav Koštunica, ostaje bez ijedne funkcije u državi. A pošto je, pola
godine ranije, 29. jula 2002, administrativni odbor Skupštine Srbije oduzeo
DSS-u svih 45 mandata u Skupštini Srbije, ni DSS, kao ni sam Koštunica, više ne
učestvuju u vlasti.
Međutim, bez
obzira na to, istraživanja javnog mnjenja, koja je u to vreme radio Strategic
Marketing, pokazuju da je Koštunica i dalje najpopularniji političar u Srbiji,
kao i da je na predsedničkim izborima, u oktobru 2002, četiri meseca pre
atentata, za njega glasalo 66,86% izašlih birača. Ovaj paradoks, da
najpopularniji političar i njegov DSS kao najjača stranka više ne participiraju
u vlasti, (a) izaziva veliko ogorčenje i frustraciju u redovima DSS-a, ali i istovremeno
(b) daje osnova za nadu da bi, pod određenim okolnostima, recimo nakon
atentata, ta stranka i njen predsednik, bili vraćeni u vrh vlasti. I stvarno,
samo četiri dana nakon atentata, Vojislav Koštunica izlazi u javnost sa idejom
o formiranju koncentracione vlade. Prema Simoviću, upravo se osumnjičeni
Nebojša Čović nadao da će doći na čelo te vlade, za njenog predsednika.
Značajno je
takođe da je već oktobra 2004.godine, Vladimir Popović u intervjuu BH Danima,
dakle, čitave 2 godine pre svedočenja Dejana Milenkovića – Bagzija i 7 godina
pre izjave Miloša Simovića iznosio istu ovu činjenicu: „Ja ću vas podsetiti da
je tokom istrage utvrđeno da je postojao razgovor između Legije, Spasojevića i
ostalih članova bande da se, nakon ubistva premijera, napravi koncentraciona
vlada na čijem čelu će biti Nebojša Čović“. (Večernje novosti, 17.03.2003,
„Vreme za okupljanje“) (PRILOG 54),
(B92, 23.06.2002, „Koštunica i dalje najpopularniji“) (PRILOG 55),
(B92, 16.10.2002, „Ponavljaju se izbori za predsednika“) (PRILOG 56),
(BH Dani, 08.10.2004. „Državni neprijatelj broj 1“) (PRILOG 57)
Ovakav scenario
onemogućilo je, za zaverenike sasvim neočekivano, uvođenje vanrednog stanja u
zemlji. Očekivanja Dušana Spasojevića „da se digne Jedinica“, pokazala su se
osujećena time što se JSO našao blokiran u kasarni u Kuli. U zemlji su
zabranjeni svi javni skupovi, te uz impozantno prisustvo Žandarmerije na
ulicama nije se moglo ni pomišljati na nekakav „novi 5. oktobar“. Pored toga,
masovno prisustvo građana na sahrani Premijera, koje se procenjivalo na 700.000
ljudi, pokazalo je sasvim neočekivani skok popularnosti pokojnog Zorana
Đinđića. Ni jedan element plana nije mogao biti ostvaren; moglo se samo gunđati
na uvođenje vanrednog stanja i panično protiviti da se Sablja, navodno,
neopravdano „politizuje“ saslušanjem političkih ličnosti, u čemu su prednjačili
Koštunica i Čović. (Strategic Marketing, „Mišljenje o Zoranu Đinđiću“) (PRILOG 58)
Kvalifikacija
Postoje osnovi
sumnje da je radnjama osumnjičenog Nebojše Čovića ostvareno biće krivičnog dela
podstrekavanja na krivično delo ubistva predstavnika najviših držanih organa.
Bez značaja je što ove radnje Dejan Milenković kvalifikuje kao „podršku“, a
Miloš Simović kao „naručivanje“, s obzirom da se od njih ne može očekivati da
razlikuju krivičnopravni smisao ovih kvalifikacija. Suština je u tome da oni
potvrđuju da je između osumnjičenog Čovića i organizatora ubistva, Ulemeka,
postojao dogovor o tome da se izvrši atentat na Zorana Đinđića, da je osumnjičeni
nudio lokaciju sa koje bi to bilo najlakše učiniti, i da je zaverenike uveravao
da će nakon atentata on doći na mesto premijera, i time implicitno stvarao kod
njih nadu da će za atentat ostati nekažnjeni. Svim ovim radnjama, osumnjičeni
Čović ih je umišljajno učvršćivao u odluci da izvrše ubistvo predsednika vlade,
Zorana Đinđića.
Jasno je da u
slučaju osumnjičenog Čovića postoji prividan idealan sticaj (konsumpcijom)
između krivičnog dela neprijavljivanja pripreme za napad na ustavni poredak i
krivičnog dela podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših državnih organa,
pošto ubistvo predstavnika najviših organa predstavlja lex specialis u odnosu
na opšte delo napada na ustavni poredak.
Predlažem da
Specijalni tužilac, po provedenom pretkrivičnom postupku stavi zahtev za
sprovodjenje istrage istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu, Posebnog
odeljenja za organizovani kriminal, protiv osumnjičenih za krivična dela za
koja su napred osumnjičena.
U Beogradu, 2. decembar 2011.
Mila Đinđić
Gordana Đinđić-Filipović
Koje zastupa:
(Srđa Popović, adv.)
Autor bloga: Mirko S. Vraneš
Нема коментара:
Постави коментар