петак, 21. фебруар 2014.

IV - MONSTRUMI...


Objavljeno u Apatinskim hronikama u petak, 18. marta 2011. godine:

''Ko zna laskati, zna i klevetati.'' Napoleon Bonaparta

4. Deo -  Kabinet doktora Koštunice

Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović 
Scenario za film  

        Prikazani ovako hronološki, sa naglim skraćenjima, uz brzo smenjivanje karakterističnih sekvenci, svi ovi događaji koji obuhvataju raspon od Miloševićevog pada do atentata na Đinđića (oktobar 2000. - početak marta 2003. godine), dakle tokom nešto više od dve godine, kao da su preuzeti iz nekog sinopsisa za politički triler ili, još pre, scenarija za neki kriminalni film.
        Kao u klasičnim gangsterskim filmovima, neka mala, zadimljena prostorija bila bi idealno mesto za okupljanje ljudi iz Kabineta, koji bi, razdrljeni i raskopčanih košulja, sedeli za stolom i kovali mračne planove. Stvarnost i očekivana predstava o njoj se ponekad poklapaju. Gostujući na B92 (jun 2002. godine), general Pavković ovako opisuje atmosferu u Kabinetu uoči planiranog upada u Biro za komunikacije Vlade Srbije: ''Došao sam i tamo zatekao generala Aca Tomića, koji je tada bio treći čovek u Upravi i koji je bez znanja načelnika Uprave, generala Đakovića, i mog znanja, bio u kabinetu predsednika. On je bio pod uticajem alkohola, vidno. Zatim, gospodin Nalić, savetnik, i gospođa Ljilja Nedeljković, načelnik kabineta, i sve troje su konzumirali alkohol. I, naravno, predsednik.'' Nekadašnjoj deklasiranoj grupi lumpen – intelektualaca, koja se ironičnom igrom sudbine uspela do najviših državnih položaja aparata, alkohol je najpouzdaniji savetnik u njihovim mračnim, zavereničkim aktivnostima (po mnogim svedočanstvima, krug oko Koštunice činili su ljudi hronično odani piću, vitezovi iz reda poklonika etil-alkohola u svim njegovim derivatima). (Svojevremeno je u štampu procureo podatak, zajedno sa medicinskom dokumentacijom kao dokazom, da je jedan od Koštuničinih najbližih saradnika neuspešno lečeni heroinski ovisnik.)

        Kako su Koštuničini savetnici i dalje insistirali na upadu u Biro, general Pavković, zajedno sa Gradimirom Nalićem, odlazi potom do Uprave bezbednosti. Na pitanje glavnokomandujućeg generala Đakovića: ''A šta će biti ako u Birou ne pronađemo ništa?'', jedan od ljudi generala Aca Tomića je odgovorio: ''Nešto ćemo podmetnuti''. (Nedeljni telegraf, 3. jul 2002. godine)

Dani Sablje

        Poznata je hronologija martovskih događaja: već sutradan posle atentata, dok Đinđić još nije ni sahranjen i dok traje trodnevna žalost, DSS izlazi u javnost sa skandalozno neumesnim saopštenjem ''o potrebi formiranja koncentracione vlade''.
  • 17. marta uhapšena je Svetlana Ražnatović zbog sumnje da je u bliskim vezama sa ubicama Zorana Đinđića; istog dana zabranjen je i list Identitet.
  • 18. marta Zoran Živković je izabran za novog premijera Srbije. Takođe, tog dana uhapšen je Milan Sarajlić, zamenik republičkog javnog tužioca, osumnjičen za spregu sa organizovanim kriminalom i zabranjen je dnevnik Nacional.
  • 25. marta policija hapsi neposrednog atentatora, pukovnika DB-a, Zvezdana Jovanovića.
  • 27. marta u obračunu sa policijom ginu Dušan Spasojević i Mile Luković.
  • 28. marta na Fruškoj gori nađeno je telo Ivana Stambolića kojeg su otela, ubila, bacila u kreč i zakopala četvorica pripadnika JSO.
  • 2. aprila uhapšen je Dragoljub Milovanović, u bekstvu od pravosnažne kazne kao najodgovorniji za pogibiju šesnaestoro radnika Televizije Srbije (RTS), koga su pripadnici Zemunskog klana skrivali u okolini Bara, planirajući da ga reinstaliraju na čelo RTS-a po preuzimanju vlasti.
  • 8. aprila uhapšeni su članovi Kabineta, šef vojne bezbednosti general Aco Tomić i Koštuničin savetnik za bezbednost Rade Bulatović.

        S obzirom na hapšenje ove dvojice najbližih Koštuničinih saradnika, sve upućuje na to da bi prikupljeni dokazi neumitno uputili istražitelje dalje, ka samom Koštunici, koji je toga morao biti svestan. Kako nije imao drugog načina da istragu skrene u drugom pravcu, kao jedini izlaz video je to da sebe proglasi političkom žrtvom. U dnevniku Blic, u kojem je DSS proturao svoje paškvile i proglase, 11. aprila izlazi tekst ''Hapse Koštunicu'', sa glavnom tezom kako je cilj Sablje zapravo hapšenje političkih neistomišljenika. To objašnjenje, da je tokom Sablje bio žrtva političkog progona, Koštunica će dosledno varirati godinama. O periodu vanrednog stanja u Srbiji izjašnjavaće se kao o ''periodu staljinizma''.
        Koliko je Koštunica u to vreme bio zabrinut nad svojom sudbinom svedoči i ono famozno otvoreno pismo Acu Tomiću, u kojem mu, budući da nema drugog načina da s njim stupi u kontakt, preporučuje da ćuti: ''… jer se nas dvojica barem u ćutanju razumemo... Molim te da izdržiš, upravo zbog sebe samog.''
        Kao jedna od centralnih ličnosti zavere, šef Vojne bezbednosti general Tomić nesumnjivo je znao sve detalje angažmana Kabineta i samog Koštunice u vreme ubistva predsednika Vlade Srbije.

Panika u redovima DSS-a


        Na brifingu u petak, ubrzo nakon hapšenja dvojice najbližih Koštuničinih saradnika (Tomića i Bulatovića), Vladimir Popović, šef vladinog Biroa za informisanje, objavljuje da je istraga, po svim rezultatima, već stigla nadomak samog Koštunice. Dva dana kasnije, u nedelju, Koštunica saziva vanrednu sednicu Glavnog odbora DSS-a na kojoj je jedna jedina tačka dnevnog reda: Sablja. U dupke punoj sali, u koju se naguralo dvostruko više ljudi nego što ona može da primi, Koštunica odmah na početku izjavljuje kako su se ''sastali mimo plana, ali po nužnosti''. Ta nužnost mimo plana, kodiranog naziva Sablja (čija im je oštrica visila nad glavom), po Koštunici nije predstavljala ništa drugo do ''ugroženost elementarnih ljudskih prava, demokratskih sloboda, ponovno vraćanje jednoumlja u Srbiju… uspostavljanje jednopartijskog sistema''. Praveći neobičan ekskurs u prošlost, on poredi tekuće događaje iz 2003. sa 1945-om, poručujući da se ta godina ne sme nikada više ponoviti (kao da je to uopšte mogućno i kao da kraj Drugog svetskog rata ima ikakve veze sa razlozima zbog kojih je otpočela Sablja), pominje pritom ''saradnike okupatora'', ''informbirovce'', ''kulake'', ''suđenje šestorici osamdesetih godina'' (bunca). Optužuje DOS da se služi ''Miloševićevim metodama rada'' i da su se rešili da ''uguše i drugu konkurenciju, onu u političkom životu''. Koliko god standardno prazan i neinventivan bio taj govor, kroz njega ipak provejava očigledan strah, blizak panici: ''… našim ljudima i simpatizerima, mojim nekadašnjim saradnicima, preti se hapšenjem i privođenjem. Neki su već uhapšeni''. Optužuje zatim Biro za komunikacije da u radu tog tela ''ima elemenata krivičnog dela širenja lažnih vesti i kleveta i zloupotrebe vanrednog stanja''. Suočen sa sve izvesnijom mogućnošću hapšenja i dokazima koji se gomilaju protiv njega, Koštunica već tada vrlo dobro zna s koje strane mu preti najveća opasnost. Tu je opasnost, ne bez razloga, video upravo u jednom čoveku, koga će jedinog od svih apostrofirati poimence u svom govoru: ''Srbiji preti mrak totalitarizma'', veli Koštunica, jer je ''Vladimir Popović… istražitelj, tužilac, sudija, sve u isti mah. On jedini ima uvid u sve. Za njega ne važi vanredno stanje''.

Panika u DOS-u

        Akcija Sablja izazvala je paniku ne samo kod Koštunice i njegovih ljudi nego i među pojedinim članovima DOS-a. U jeku Sablje, Velimir Ilić, lider Nove Srbije, u Skupštini prilazi poslaniku Liberala Ljubodragu Grbiću i prosleđuje poruku za ministra unutrašnjih poslova Mihajlovića, da bi mu se požalio kako strahuje za život svoj i svoje porodice. Kako je dalje objasnio, u njegovu kuću su krajem februara (dve nedelje pre atentata) stigla trojica Legijinih ljudi, sa pismom svog komandanta adresirano na Ilića (Legija je u to vreme slao pisma i ostalim stranačkim vođama, političarima, ambasadorima). Ton pisma je jasno ukazivao na to da Legija sprema nešto opasno pa se Ilić obratio Nebojši Čoviću, od koga dobija odgovor da ništa ne brine jer ''on (Čović) drži pod kontrolom i Legiju i njegove''. Iz činjenice da je Ilić prijavio taj slučaj tek naknadno, kad je već izveden atentat na Đinđića i uvedeno vanredno stanje, proizlazi samo jedan mogućni zaključak: ni Iliću savest nije bila čista, nečega se plašio i želeo je stoga da se prikaže ''kooperativnim''; drugim rečima, želeo je da se obezbedi. (Po rečima Ljubodraga Grbića, ''Ilić je odavao utisak panično uplašenog čoveka koji je po svaku cenu želeo da se uključi u akciju Sablja i da da informacije o pismu koje mu je u februaru uputio Legija''.) Kada je potom Mihajlović zatražio od Ilića pismenu izjavu o tome, Ilić je prvo odugovlačio, a zatim, pošto se u međuvremenu Sablja već ugasila, podneo bitno ublažen iskaz (što se kasnije pretvara u medijski rat između Čoviča, Ilića i Mihajlovića, ali bez jasnog epiloga). Zanimljivo je da to nije ni pominjano tokom sudskog postupka o ubistvu Zorana Đinđića. (Dokumentacija koja je razmenjivana između ove trojice važnih državnih funkcionera, a koja pokazuje da su postojali određeni signali da će Legija izvršiti atentat i da tim povodom ništa nije učinjeno, već da je sve zataškano, objavljena je u knjizi Povlenske magle Dušana Mihajlovića.)


        Takođe, nikada nije proverena prava priroda veza između potpredsednika Čovića i Legijine jedinice i samog Legije, ni po kojem je osnovu Čović uopšte mogao da tvrdi kako ''drži pod kontrolom Legiju i njegove''. (Vest objavljena u Kuriru, u kojoj se jasno prepoznaje rukopis Službe; pod naslovom ''Lider DOS-a Čović sprečio državni udar posle atentata''. Kurir od 6. novembra 2003. donosi sledeću vest:''- Kada sam 12. marta stigao u zgradu Vlade Srbije, zatekao sam uplakanog Žarka Koraća, koji je šetao hodnikom gore-dole i neprestano pričao: 'Sve će nas pobiti, sve će nas pobiti'. Svi su se razbežali, jer jednostavno nisu znali šta da rade. Jedni pribran bio je Nebojša Čović, koji je bio prvi zamenik pokojnog Đinđića i uvek ga je menjao kada ovaj nije bio u Srbiji - prepričava za Kurir događaje neposredno posle ubistva Zorana Đinđića 12. marta ovaj lider DOS-a ... Kako su svi bili uplašeni za život, jer je postojala opasnost da ubice upadnu u zgradu i sve nas pobiju, Čović je odmah pozvao elitnu jedinicu Vojske Kobre, koje su za nekoliko minuta stigle i obezbeđivale zgradu i sve ulaze. Potom je pozvao Gurija da odmah povuče deo Žandarmerije sa Kosova i za nekoliko sati ih prebaci za Beograd. Uglavnom, za nekoliko sati sve je organizovao – priča naš sagovornik.''U gornjoj vesti se jasno prepoznaje rukopis Službe i odakle fabrikat potiče. U njoj se barata dvostrukom neistinom: Žarko Korać nije plakao od straha za svoj život, kao što se ovde sugeriše, isto kao što Nebojša Čović nije iskazao neku naročitu pribranost u tim dramatičnim trenucima, a još manje pozvao elitnu jedinicu Vojske Kobre. Cilj te vesti je sasvim jasan: da diskredituje Žarka Koraća, predstavljajući ga kao kukavicu i neodlučnog vladinog činovnika, nedoraslog situaciji i da, ujedno, skine svaku eventualnu sumnju i odgovornost sa Čovića, prikazujući ga kao spasioca demokratskih tekovina.Zadatak suda bi stogao morao da bude, pri rasvetljavanju političke pozadine Đinđićevog ubistva, i to da se do kraja ispita uloga Čovića i Ilića, kao i njihove veze sa snagama koje su izvršile atentat na premijera.) Utoliko pre što je Dejan Milenković, zaštićeni svedok na suđenju ubicama Zorana Đinđića, pod zakonskom obavezom da govori istinu (zajamčenu samim dobijanjem statusa povlašćenog svedoka-saradnika) optužio Nebojšu Čovića da je bio uključen u pripreme za ubistvo premijera!

Pučisti i RTS
        Plan pučista je bio da se, po državnom udaru, Dragoljub Milanović ponovo vrati na mesto direktora RTS (na dan ubistva premijera, u zgradi RTS su se posle dužeg vremena pojavile i ostale uzdanice Miloševićevog novinarstva, očito po nekom ranijem planu po kojem je trebalo da preuzmu zgradu državne televizije). Sam Milanović dobio je zaštitu Zemunskog klana posredstvom Vojislava Šešelja, za koga je u istrazi tokom Sablje utvrđeno da je sa ''Zemuncima'' učestvovao u planiranju i dogovaranju otmica i da je naručivao ubistva. Milanović, koji je pred atentat bio svakodnevni gost Šilerove, bio je inače Šešeljev savetnik za štampu tokom njegove predsedničke kampanje. Ono što je naročito važno za rasvetljavanje političke pozadine Đinđićevog ubistva jeste činjenica da Milanovića, nakon hapšenja u Crnoj Gori (gde mu je skrovište obezbeđivao Zemunski klan pošto je Milanović tamo pobegao od izdržavanja desetogodišnje kazne zbog pogibije radnika RTS), vlasti uopšte nisu saslušale povodom tih njegovih vrlo tesnih veza sa Zemunskim klanom, nego su ga odmah poslale u Zabelu na izdržavanje kazne. Današnja, proširena istraga zacelo bi morala da se pozabavi i ulogom Milanovića u pripremi atentata na Đinđića.

Preuranjeni kraj Sablje

        Sablja je pocepala šarenu nacionalnu ponjavu, ukrašenu ne folklornim motivima mirisnog cveća (bilja i kovilja) nego krvavim tragovima Službe i prljavim otiscima prstiju mafije, zapretivši da će je rasparati do poslednjeg šava, a na toj su ponjavi godinama pre toga sedeli i divanili o ''najvažnijim nacionalnim pitanjima'' organizovani članovi Crkve, Vojske, SANU, meštri kriminalnog biznisa i čitave horde raspomamljenih nacionalističkih intelektualaca kojima je Srbija bila prva i poslednja reč kad ustanu ili odu na spavanje (kao alibi). O pravim razlozima iz kojih je Sablja ugašena svoje će, kako to biva, tek reći istoričari, a dotle ćemo morati da se zadovoljimo onim saznanjima koje već posedujemo. A po svim saznanjima, dva su važna faktora tu odigrala presudnu ulogu: faktor međunarodne zajednice, u liku ovdašnjih ambasadora i izaslanika – pre svega američkog ambasadora Montgomerija, koji je, nakon hapšenja Tomića i Nalića, potegao sve moguće veze pritiskajući i kod stranih kolega i među članovima DOS-a (zapadne vlade jedino je zanimalo da se Slobodan Milošević nađe u Hagu, sve ostalo spadalo je za njih u domen egzotičnog polukolonijalnog balkanizma, da ne kažemo varvarizma, o čijim se finesama nisu preterano brinuli). Drugi faktor je hronično nesposobna, potkupljiva i vezama sa Službom sputana opozicija, sada u stolicama Vlade. Na prste jedne ruke mogli su se izbrojati članovi Vlade i visoki činovnici koji su bezrezervno bili za to da se ide do kraja. Nažalost, ta mala grupa, koja je ubrzo od Montgomerija nazvana ''čvrstorukašima'' (hardliners), nije uspela da nadvlada kompaktnu kalkulantsku većinu, predvođenu premijerom Živkovićem (budućim uspešnim vinogradarem). Ta većina je možda postupala tako ne samo iz straha da će istraga, ukoliko ode predaleko, ugroziti i njihove sopstvene pozicije ili neke od mnogih aktuelnih povoljnih finansijskih aranžmana (istorija najvećih političkih poraza u Srbiji u zadnje dve decenije, u turbulentnim vremenima tranzicije, ujedno je i istorija najuspešnijih privatizacija, tendera itd), nego i iz straha da će na površinu isplivati njihove tajne biografije iz arhiva Službe.

            Prvi izdajnički petlovi oglasili su se u zoru 14. aprila. Dragoljub Mićunović, predsednik Demokratskog centra (koji je prethodno zdušno podržao pobunu JSO) (Goran Petrović, nekadašnji šef DB-a Srbije, izjavio je pred Specijalnim sudom, 18. maja 2005. godine, da je ''zbog podrške Vojislava Koštunice, vojske i pojedinih medija, kao i tajne podrške pojedinih lidera DOS-a, pobuna Jedinice za specijalne operacije u novembru 2001. godine uspela i na kraju rezultirala ubistvom premijera Zorana Đinđića''. Svedočeći na suđenju za ubistvo premijera, Petrović je objasnio da u Vladi Srbije nije postojala svest da pobuna ''crvenih beretki'' nije bila pitanje njegove smene i smene njegovih saradnika, nego pitanje opstanka države ili pobede kriminala. Petrović je u svedočenju rekao da mu je u vreme pobune tadašnji komandant Žandarmerije Goran Radosavljević pokazao pismo podrške Žandarmerije pobuni JSO. ''Pismo je pokazao meni i Sretenu Lukiću. Mi smo ga zgranuto pogledali, a on je rekao da su mu to pismo podrške izdiktirali lideri DOS-a Dragoljub Mićunović i Nebojša Čović'', rekao je Petrović pred Specijalnim sudom.) Daje izjavu za štampu gde kaže: ''Ne mislim da bi hapšenje Koštunice dobro odjeknulo'', a jedan od lidera DOS-a Goran Svilanović izjavljuje: ''Ne mogu da prihvatim tvrdnju da će Koštunica biti priveden na informativni razgovor ili uhapšen''.  (Time se centar pažnje javnosti, sa same akcije i otkrivanja lica upletenih u pripremu atentata, prebacuje na politički teren i na priču o tzv. ''zloupotrebama Sablje''.)
        Četrdeset dana nakon što je otpočela, Sablja je ugašena u trenutku kada se uveliko govorilo o hapšenju Koštunice. To je bio kraj najuspešnije policijske akcije u novijoj istoriji Srbije. 

Peščanik.net - 30.12.2010.

                                                              Autor bloga: Mirko S. Vraneš

четвртак, 20. фебруар 2014.

III - MONSTRUMI...


Objavljeno u Apatinskim hronikama u petak, 17. marta 2011. godine:


        ''Nezadovoljstvo je kao zver: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.'' – Meša Selimović

3. Deo -  Kabinet doktora Koštunice 

Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović
 
Oružana pobuna JSO
       
O samoj oružanoj pobuni iz novembra 2001. sva relevantna fakta mogu se naći sakupljena na jednom mestu, u krivičnoj prijavi advokata Srđe Popovića. (Advokat Srđa Popović podneo je 11. novembra 2010. Specijalnom javnom tužilaštvu za organizovani kriminal krivičnu prijavu za organizovanu pobunu.) Pomenuta prijava u neku ruku sumira ne samo delovanje Kabineta u tom periodu nego i potvrđuje glavnu tezu ove analize o ulozi Kabineta kao konspirativnog tela koje se, preko svojih ljudi (kao tajnih izaslanika i konspiratora), povezuje sa drugim zločinačkim organizacijama radi ostvarivanja određenih zajedničkih ciljeva. Shodno navodima iz prijave, ta druga organizacija je Zemunski klan, ali sem nje isto takvu ulogu ima i Jedinica za specijalne operacije (JSO), formacija koja je delovala u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova; za ovu poslednju naknadno je utvrđeno da je funkcionisala u sadejstvu sa Zemunskim klanom u mnogim kriminalnim aktivnostima, uključujući pljačke, iznude, otmice itd, zbog čega je, nakon ubistva Đinđića, i rasformirana. 


       Jedinica za specijalne operacije početkom novembra 2001. odbija poslušnost Ministarstvu unutrašnjih poslova, izlazi pod oružjem iz kasarne, vrši delimičnu blokadu saobraćaja kod Centra Sava u Beogradu (na jednom od najvažnijih beogradskih mostova) i ultimativno, uz pretnju upotrebe sile, zahteva smenu ministra unutrašnjih poslova kao i dvojice rukovodećih ljudi Službe državne bezbednosti, pri čemu je Zemunski klan takođe aktivno uključen u logistiku pobune. Kao jedan od glavnih osumnjičenih, u prijavi se navodi ime generala Aca Tomića, šefa Uprave vojne bezbednosti i, kao što smo videli, neformalnog člana Kabineta. Pre i tokom same pobune on stupa u kontakt sa pripadnicima JSO i Zemunskog klana, otvoreno im dajući garantije kako se ''Vojska neće mešati''. Konspirativnu ćutnju Vojske ne narušava niko od njegovih kolega iz Vojske, mada je logično pretpostaviti da je još neko iz vojnog vrha s tim planovima morao biti upoznat.

    Iz nekih naknadnih saznanja, objavljenih tek nedavno (od kojih je najvažnije svedočenje člana Zemunskog klana Miloša Simovića), nesumnjivo sledi da su, sem generala Tomića, i drugi pripadnici Kabineta odlazili u sedište kriminalaca (u ozloglašenu Šilerovu ulicu), dajući podstreka pobuni koju bi kasnije podržao Predsednik Republike (Vojislav Koštunica) i njegova stranka. Ti drugi pripadnici, poimence, bili su Borisav Mikelić, koji je pripremio susrete Aca Tomića i Rada Bulatovića sa šefom JSO Miloradom Lukovićem Legijom i šefom klana Dušanom Spasojevićem, i Zoran Šami, jedan od najbližih Koštuničinih ljudi iz DSS-a.
        Od generala Tomića još veću odgovornost snosi Vojislav Koštunica, zbog same funkcije koju je obavljao. Njega prijava tereti da je kao predsednik i komandant Vojske ''propustio da izvrši svoju ustavnu dužnost… i da kao komandant Vojske preduzme korake da uguši pobunu, već je naprotiv… pobunu opravdavao i podsticao neosnovano je kvalifikujući kao opravdani štrajk.'' Ne sprečivši oružanu pobunu, ne izdajući naređenje da se izvede vojna sila koja bi je slomila (što je bila njegova ustavna dužnost i obaveza), on je aktivno učestvovao u rušenju ustavnog poretka zemlje, sa posledicama koje su nesagledive (i koje traju i dan-danas). 


Izlazeći u susret zahtevima pobunjenika, a prethodno ih na pobunu podstrekavajući (preko svojih ljudi iz Kabineta), Koštunica suspenduje pravni poredak zemlje i prevodi ga u jedno nelegalno stanje. Na delu je, dakle, restitucija vanpravnog stanja, što će reći stanje odmetnutosti od prava i zakona karakteristično za otpadničke režime (''outlaws country''), prokažene parije međunarodnog prava i poretka, kakvih oduvek ima svuda po svetu. To su zemlje u kojima vlasti same krše zakone koje su donele, a takva je bila i miloševićevska Srbija punih deset godina pre toga. Svojim nečinjenjem, Koštunica stvara uslove za jedan etablirani nelegalni poredak, koji je zapravo stanje produženog puča; u takvom poretku, pravni sistem izmešta se u svojevrsni parasistem, u negaciju poretka pravne države, a što nastaje kao rezultat uticaja određenih društvenih grupa (pre svega, mafije, novog sloja bogataša i kriminalnih struktura Vojske). U takvim okolnostima, naravno, postaje sasvim normalno da se Mladić javno šeta Beogradom, da ga sreću po zabavama i fudbalskim utakmicama, jer se u tom parasistemu podrazumeva i to da međunarodno priznate obaveze više ne važe. (Frapantno je da se u zemlji sa pravničkom tradicijom dužom od dva veka, od tolikog mnoštva pravosudnih tela i foruma, raznoraznih advokatskih komora i udruženja, sa hiljadama pravnika, sudija, docenata, doktora i magistara prava, nađe doslovno jedan jedini advokat spreman da podigne tužbu za delo koje se zasniva na najflagrantnijem kršenju Ustava. To dovoljno rečito govori da je idealističko nagnuće, u krajnjoj liniji, uvek delotvornije od hladnog, trezvenog i ciničnog realizma. Advokat Srđa Popović godinama je, braneći tzv. disidente, svoje slučajeve vodio pozivajući se na sakrosanktne principe univerzalnog (zapadnog) prava i to u uslovima lagerskog, jednopartijskog sistema, dakle parasistema gde pravnih normi koje bi štitile pojedinca od države zapravo i nema, prihvativši kao usud i osnovno načelo svog bavljenja advokaturom princip als ob (kao da); kao da postoji legalan pravni poredak u kojem se poštuju slobode i prava pojedinca, i kao da živimo u najpristojnijem od svih pristojnih svetova. Slično važi i za ovu tužbu koja obuhvata Koštunicu, vojni i državni vrh.)
        Neposredna posledica pobune je sledeća: suženog manevarskog prostora, bez infrastrukture, volje i medijske pripreme da pozove stanovništvo u odbranu demokratije, Đinđić popušta i smenjuje šefove RDB Petrovića i Mijatovića, a na njihovo mesto dolaze ljudi sa platnog spiska Legije i Zemunskog klana: Andrija Savić i Milorad Bracanović. Sam atentat nakon toga postaje stvar puke tehničke izvedbe.
        Neka od pitanja koja se danas, uz naknadna saznanja do kojih se u međuvremenu došlo, nužno nameću sudu da ih on, u okviru svojih nadležnosti, razjasni: Da li je general Aco Tomić jedina osoba iz redova Vojske koja je imala kontakte sa Dušanom Spasojevićem i Legijom? Razumno je pretpostaviti da nije, jer na osnovu čega bi general Tomić uopšte mogao davati tako decidirane izjave da se Vojska neće mešati u pobunu? S kim je general Tomić prethodno utanačio celu tu stvar?
        Sledeće, ništa manje zanimljivo pitanje: s kim je sve Legija imao susrete i pravio interne dogovore o državnom udaru, a zatim, eventualno, i o bekstvu i skrivanju? (Državni udar, pod patronatom Koštunice i DSS, pretvorio bi se automatski i u političko preuzimanje vlasti). Nesumnjivo da tu mora biti još nekih lica osim onih zvanično poznatih. Dokaz: efikasan Legijin nestanak nakon atentata, pri čemu je praktično na cedilu ostavio ceo Zemunski klan i bez traga nestao. Tu se nužno ponovo otvara uloga Vojske, jer su jedino njihova vozila tokom Sablje bila izuzeta od policijske kontrole i mogla su, dakle, slobodno da se kreću: Vojska je bila u mogućnosti da ga uspešno krije. Itd.

Predsednički izbori 2002.

            Poslovi Kabineta, videli smo, sem otvaranja raznih afera i optužbi na račun glavnog poltičkog rivala Đinđića (Koštunica ga, pribegavajući već oprobanoj metodi projekcije, naziva ''čovekom koji iz potaje vuče sve konce'', njegovu republičku vladu optužuje da je odgovorna za stvaranje ''mafijaške države'' i ''kolumbizaciju zemlje'', dok sam Đinđić ''krade više nego Milošević''), ti poslovi, dakle, bili su ne samo tajni i ekstralegalni nego i otvoreno pučistički. Kabinet je taj koji nakon ekstradicije Miloševića otpočinje pregovore sa Jovicom Stanišićem i Miloradom Lukovićem i, u isto vreme, podstrekava JSO na pobunu, tvrdeći kako se Đinđić sprema da i njih preda Hagu. Oslabivši Đinđićeve pozicije nakon pobune još dodatno time što su ga nagnali da instalira njihove ljude na čelo RDB (U kojoj meri je to bilo značajno za DSS svedoči autorski tekst Radeta Bulatovića, objavljen u NIN-u 22. marta 2002., odmah po postavljanju Savića i Bracanovića, pod naslovom ''Pobeda patriotizma”, gde on na sva usta hvali ovu dvojicu i njihovo imenovanje.) (to jest, ljude Zemunskog klana – dokaz više da je reč o zločinačkoj zaveri i da se nedozvoljeni, kriminalni poslovi Kabineta odvijaju u sivoj paradržavnoj zoni, gde se gubi svaka razlika između države i mafije), Kabinet celu narednu 2002. godinu koristi za fabrikovanje novih afera (planirani upad u Biro za komunikacije, zatim tzv. ''špijunska afera'', to jest hapšenje generala Momčila Perišića, potpredsednika Vlade Srbije, kao i objavljivanje pisama Ljiljane Buhe tokom predizborne kampanje). 


      Ta pisma, kojima se Koštunica obilato koristi u vreme izbora – objavljivana u listovima Nacional i Identitet (glasilo Zemunskog klana) – zapravo su izraz podrške Zemunskog klana koji, u organizaciji Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, najpre kidnapuje, a potom prisiljava suprugu vođe Surčinskog klana, Ljiljanu Buhu, da piše pisma u kojima iznosi niz izmišljenih optužbi o povezanosti sa organizovanim kriminalom Zorana Đinđića i njegovog okruženja, kao i za njihovu navodnu pripremu atentata na Koštunicu. „Što se tiče pisama koja sam pisala, Dušan Spasojević i Mile Luković su mi diktirali ta pisma na taj način što mi donesu već spremljen papir, meni daju prazan i izdiktiraju mi sve što treba da napišem, a ja se potpišem, i oni su ta pisma nosili ne znam kome“. Pitanje koje se samo od sebe nameće: Ako već pisma nisu pisali polupismeni kriminalci (kao što nisu), ko ih je onda pisao? Da nisu možda pravi autori iz redova Kabineta? I, s tim u vezi, jedno pitanje koje pokreće krivična prijava Srđe Popovića: kako je u Sablji utvrđeno da su pomenuta pisma članovi klana (Simović i Krsmanović) nosili svojeručno u agenciju Beta, čije ih je uredništvo potom objavljivalo bez pogovora, bilo bi neophodno sudskim putem istražiti zašto su, i po čijem nalogu, tzv. ugledni mediji, poput Bete, uopšte objavljivali saopštenja Zemunskog klana.

Dvostruka igra

        Tokom dvogodišnjeg plasiranja lažnih informacija o navodnim Đinđićevim kriminalnim delatnostima, morao je zacelo negde nastupiti i trenutak kada je Kabinet shvatio da taj zadatak neće moći biti obavljen kroz medije, kako su planirali, i tada su, po svoj prilici (što je, naravno, posao suda da utvrdi), i pristali na fizičku likvidaciju.
        U jeku navodnih priprema za atentat na Vojislava Koštunicu, već su uveliko vršene pripreme za ubistvo premijera Đinđića. Dan nakon neuspelog pokušaja ubistva Đinđića na autoputu kod hale Limes u februaru 2003., Mirjana Marković odlazi za Moskvu, gde će ostati do dana današnjeg, Vojislav Šešelj se ''dobrovoljno'' predaje Haškom tribunalu, poručivši na odlasku kako će ''u Srbiji biti krvi do kolena'', a Koštunica izjavljuje: ''To je nešto što je u štampi nazvano pokušajem atentata.''
        Početkom marta 2003. u Vladi Srbije je sve bilo spremno za početak pažljivo pripremane akcije obračuna sa Zemunskim klanom. Jovan Prijić je 6. marta imenovan za specijalnog tužioca i odlazi u vojnu bazu u Slovačkoj da bi saslušao Ljubišu Buhu, koji se tamo krije od Zemunskog klana. Ljubiša Buha 10. marta potpisuje svoj iskaz svedoka-saradnika u prisustvu policije, tužioca i advokata. Jovan Prijić 12. marta odbija susret sa Legijom. Akcija hapšenja trebalo je da počne 13. marta, a samo dan ranije izvršen je atentat na Đinđića.

Nakon ubistva premijera, Vojislav Koštunica izjavljuje: „Bojim se da je ovo, nažalost, još jedna surova opomena da moramo pogledati istini u oči i videti koliko je kriminal prožeo sve društvene pore”; prevedeno na običan jezik, on hoće da kaže da je Đinđić ubijen u međusobnom obračunu mafije.
        Akcija Sablja u kojoj je privedeno preko 11.000 ljudi i zavedeno vanredno stanje, ugašena je onoga trenutka kada su rezultati istrage otišli predaleko, kada je javnosti pokazan leš Stambolića i kada je istraga o ubistvu Đinđića zakucala na vrata Koštuničinog kabineta. Uhapšeni su general Aco Tomić i savetnik za nacionalnu bezbednost Rade Bulatović, pri čemu su razlozi za njihovo hapšenje bili više nego jasni: tokom istrage je utvrđeno da su se obojica viđali sa atentatorima-kriminalcima neposredno pred ubistvo premijera, a da su prilikom davanja svojih iskaza obojica govorili neistinu.
        I kasnije suđenje ubicama Zorana Đinđića takođe je prerano okončano, i to upravo onda kada je trebalo ispitati delatnost ljudi iz Koštuničinog kabineta (i Koštunice samog).
            Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003., a svega nekoliko dana pre toga bila je usvojena zajednička Povelja o osnivanju državne zajednice Srbije i Crne Gore. Po tom dogovoru, Srbija je trebalo da dobije vojsku na čijem bi čelu stajao Zoran Živković, što bi praktično bila prva prava institucija u rukama Đinđićeve vlade (Đinđić nije imao policiju, Službu, finansije, carinu), a to Vojska nipošto nije htela da dozvoli. Zadatak suda bi bio stoga da ispita i delovanje tadašnjih vodećih figura vojnog vrha, generala Tomića i Branka Krge.

Peščanik.net - 28.12.2010.

                                                              Autor bloga: Mirko S. Vraneš

среда, 19. фебруар 2014.

II - MONSTRUMI...

Objavljeno u Apatinskim hronikama u petak, 16. marta 2011. godine:

        ''Nikada kretenizam nije uzeo toliko maha, gotovo preteći da postane svetska religija.'' Svetislav Basara

2. Deo -  Kabinet doktora Koštunice
Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović  


Međučin: hapšenje 
Markovića i Miloševića


        DOS do januara 2001. nema praktično nikakvu vlast. Načelnik DB-a i načelnik Generalštaba su do tada Radomir Marković i Nebojša Pavković, jer Vojislav Koštunica na zahtev DOS-a da ih smeni, uzvraća rečima:
''Revanšizma neće i ne sme biti''. A to je za rezultat imalo sledeći niz događaja: 6. oktobra 2000. Radomir Marković uputio je svim načelnicima Centara RDB depešu broj 3210, u kojoj je, između ostalog, naložio da je ''neophodno izvršiti selektivni uvid u dokumentaciju, a njeno čuvanje odnosno uništenje nepotrebne realizovati shodno pravilima''. Takođe je naglasio da se ''čuvanje i odlaganje dokumentacije mora organizovati tako da se učini potpuno nedostupnom neovlašćenim licima u svim slučajevima'', što je predstavljalo pripremu za akciju nezakonitog uništavanja dokumentacije, do koje je zatim došlo.


     Na prvoj sednici novoformirane republičke vlade na čelu sa Đinđićem, 25. januara 2001. godine doneta je odluka o smeni Radomira Markovića. Milorad Ulemek potom vrši pritisak na Đinđića da na mesto prvog čoveka Službe postavi Milorada Bracanovića, ali umesto njega Đinđić imenuje Gorana Petrovića (koji je za vreme Miloševićevog režima izbačen iz DB-a). Već sledećeg meseca uhapšen je Radomir Marković zbog optužbi za atentat na Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali, a u aprilu 2001. godine zbog zloupotrebe službenog položaja iza rešetaka našao se i Slobodan Milošević.

Poslovi Kabineta

        Hapšenje Markovića, a odmah zatim i Miloševića, bilo je prelomna tačka i početak otvorenog razdora između DSS i ostatka DOS-a, odnosno Koštunice i Đinđića. 

        Koštunica je verovao da će uspeti da potčini Đinđića, dok su mu članovi Kabineta, pre svega Tijanić, Ljiljana Nedeljković, Bulatović i Tomić govorili suprotno, da je Đinđić izuzetno opasan i da ga treba po svaku cenu rušiti. Koštunica se priklonio mišljenju svojih saradnika tek nakon izručenja Miloševića Haškom tribunalu, smatrajući da je Đinđić time prekršio njegovo (Koštuničino) obećanje dato Rusima, odnosno Igoru Ivanovu od 6. oktobra 2000. godine, jer po tom dogovoru do izručenja nikada nije trebalo da dođe (pri čemu je Vojsku, kao garant tog obećanja, predstavljao Nebojša Pavković).
        Od tog trenutka, dakle, dobivši odrešene ruke, Kabinet kreće da ruši Đinđića. 
        Konstanta delovanja Kabineta, od prvih dana osnivanja početkom 2000. pa do marta 2003. godine kada je ubijen Đinđić, bila je difamiranje Đinđića u medijski kontrolisanoj javnosti (prava javnost nikada nije ni uspostavljena), sa jedinim ciljem da se reformističkim snagama onemogući svaki uticaj na tzv. ''ministarstva sile'', gde su bile smeštene prave poluge vlasti. To nedvosmisleno potvrđuje svaka izjava, svaki nastup, svaka konferencija za štampu iz tog perioda potekla iz ovog tela. (Dovoljno je prelistati štampu iz leta 2001. i pogledati neke od karakterističnih izjava: ''Postoje neke indicije da se u pojedinim ministarstvima radilo na ivici zakonitosti'' i da je ''u pojedinim ministarstvima došlo do eskalacije nekih kriminalnih i korupcionaških radnji'' – funkcioneri DSS-a Dejan Mihajlov i Dušan Proroković na TV B-92, 23. jul 2001. godine; Demokratska stranka, ''sledeći koncepciju svog predsednika Đinđića, drži sva mesta na kojima je novac'' – Laslo Sekelj, Radio-most Slobodna Evropa, jun 2001. godine; ''Zato se opravdano postavlja pitanje uživa li organizovani kriminal podršku pojedinih delova vlasti, ili je pak Vlada Srbije nesposobna da se sa njim razračuna. Nade naših birača su izneverene: došli smo u situaciju da jedno lice Srbije predstavlja organizovani kriminal, a drugo glad, nemaština i socijalna beda. To je nedvosmislena ocena dosadašnjeg rada i učinka premijera Zorana Đinđića i nadležnih ministara.'' – Politika, 18. avgust 2001.)
       Stoga, po svim indicijama, možemo zaključiti da ono što se eufemistički naziva ''političkom pozadinom ubistva'' stoji u neposrednoj vezi upravo sa poslovima Kabineta.

Fabrikovanje prve afere

        Nakon ekstradicije Miloševića, mimo ostalih članova DOS-a i vlade, Koštunica se istoga dana pojavljuje na JU Info kanalu i RTS-u, poručujući građanima Srbije kako je izvršen bezmalo državni udar: ''Večerašnje izručenje bivšeg predsednika SRJ Haškom tribunalu, kao i prethodno izručenje Milomira Stakića, ne mogu se smatrati zakonitim i ustavnim. Ovo se može protumačiti kao ozbiljno ugrožavanje ustavnog poretka zemlje. Pravna država ne može se graditi na nepravdi.'' 


        Njegov Kabinet fabrikuje prvu u nizu afera: savetnik Gradimir Nalić izlazi sa saopštenjem da su fotografije uhapšenog Miloševića načinjene u Institutu za bezbednost, što je kažnjivo po zakonu, insinuirajući takođe kako su te fotografije ustupljene nekome za novac, a možda je pritom neko naplatio i raspisanu nagradu za ucenjenu Miloševićevu glavu.
        Odmah zatim, iz Koštuničinog kabineta stiže zahtev za smenom rukovodećih ljudi RDB-a Gorana Petrovića i Zorana Mijatovića. Taj zahtev koincidira sa otkrićem velikog broja masovnih grobnica kosovskih Albanaca, rasutih širom Srbije, i otvaranjem istraga protiv bivših visokih Miloševićevih funkcionera.

Ubistvo Gavrilovića


        Početkom avgusta 2001. godine, nakon sastanka sa članovima Kabineta, pod nerazjašnjenim oklonostima ubijen je Momir Gavrilović, bivši funkcioner Službe državne bezbednosti. U štampi počinju spekulacije da je to ubistvo posledica ''sprege Đinđićeve vlade i izvesnih kriminalnih krugova'', a Demokratska stranka Srbije (DSS) pod tim istim obrazloženjem podnosi zahtev za ''hitnu rekonstrukciju vlade''.
        Po tvrdnjama DSS-a, Gavrilović je došao u sedište njihove stranke “sa dokazima o korupciji pojedinih visoko pozicioniranih političara”, ali je ubijen neposredno nakon što je napustio zgradu, očito po naređenju Đinđića (tvrdio je DSS). Koštuničina supruga, Zorica Radović priznala je međutim malo kasnije u jednom intervjuu, da je ona bila glavni organizator susreta sa Gavrilovićem, i to u Institutu društvenih nauka u kojem je bila zaposlena; štaviše, bilo je nekoliko desetina takvih susreta od maja do avgusta 2001. godine, kada je ubistvo izvršeno. Tim susretima, osim nje, prisustvovali su i sociolog Laslo Sekelj, publicista Bratislav Grubačić (koga porodica novinarke Dade Vujasinović tereti za njenu smrt), kao i Miloševićev šef policije u Novom Sadu, Marinko Kresoja.
        Poslednji susret, na dan ubistva, organizovala je Ljiljana Nedeljković, koja je nagovorila Gavrilovića da odloži zakazani službeni put i da hitno dođe u Predsedništvo da se vidi sa Gradimirom Nalićem i Radom Bulatovićem, kao i sa samim Koštunicom. 


Vlada Zorana Đinđića je javno zahtevala da joj se pokažu ta navodna dokumenta i dokazi, ali je iz DSS-a i kabineta predsednika Koštunice stiglo samo priznanje da dokumenata zapravo nema, posle čega je DSS krenuo u nove optužbe i lansiranje nove afere. Ispostavilo se, na osnovu rezultata naknadne istrage i svedočenja mnogobrojnih upletenih lica (Zorica Radović, Laslo Sekelj, Bratislav Grubačić, kao i supruga ubijenog Gavrilovića), da je pravi razlog Gavrilovićevih dolazaka u sedište DSS-a, u stvari bio pokušaj Kabineta da izvrši kadrovsku obnovu Državne bezbednosti Srbije i popuni je svojim ljudima od poverenja (to jest, da preuzme DB), pri čemu je tu zamisao u delo trebalo da sprovede upravo sam Gavrilović, a po planu Jovice Stanišića, bivšeg šefa srpske tajne policije. Dodatni dokaz koji govori u prilog tome stigao je ubrzo od okružnog javnog tužioca Radeta Terzića, koji je saopštio da se u beleškama i izjavi dostavljenoj iz Kabineta ne nalazi nijedno ime nekog ministra ili funkcionera Vlade Srbije, ali se nalazi Gavrilovićev ''vrednosni sud'' o kadrovskim rešenjima u MUP-u Srbije. 
        Iz današnje perspektive, primenimo li onaj kauzalni princip zaključivanja koji smo naveli na početku, nameće se pitanje kome je uopšte ubistvo Gavrilovića moglo biti od koristi – i zbilja, kome, ako ne samom Kabinetu? Kao trogloditski trom i retrogradan političar, koji voli senku i konspiraciju, Koštunica je oko sebe okupio tim ljudi koji, videli smo, predstavljaju ne samo nefiltrirani talog miloševićevske nomenklature nego su i povezani rođačkim, interesnim, kumovskim i tajnim kozanostrijanskim vezama (Službe). Ubistvo Gavrilovića prvenstveno je njima išlo na ruku, i to iz najmanje dva razloga: prvo, da javnosti defintivno pokažu da je ''Đinđić spreman i da ubije'' (''uz pomoć Surčinskog klana''), i drugo, da je krajnje vreme da DSS napusti savez demokratskih stranaka i pod svoju potpunu kontrolu stavi poluge državne prisile; u suprotnom, Đinđić bi na kraju mogao da uhapsi i samog Koštunicu.
         

        Konačno, nije li ubistvo Gavrilovića, u nekom ritualnom smislu, bilo zapravo prelazak praga, nakon čega se već moglo razmišljati i o onome što će kasnije uslediti: ubistvu samog premijera? Činjenica je da to ubistvo ni dan-danas, iako je od tada prošlo već gotovo punih deset godina, još nije razjašnjeno. To znači da ono spada u red ubistava ''visokog sistemskog rizika'', čije rasvetljavanje preti da sruši čitave delove sistema (u takve visokorizične slučajeve spadaju još i ubistva vojnika u Topčideru, radnika RTS-a, novinara Slavka Ćuruvije ili sudije Nebojše Simeunovića). 
        Sa ubistvom Gavrilovića, zaverenička grupa ljudi okupljena u Kabinetu oko Koštunice, prešavši prag, postaje deo šire zločinačke organizacije.
Peščanik.net - 27.12.2010.
                                                           Autor bloga: Mirko S. Vraneš

уторак, 18. фебруар 2014.

I - MONSTRUMI...


Objavljeno u Apatinskim hronikama u petak, 16. marta 2011. godine:

        ''Veliki umovi diskutuju o idejama. Prosečni umovi diskutuju o događajima.Mali umovi diskutuju o ljudima.Veoma mali umovi - sami o sebi.'' - autor nepoznat.

1. Deo  -  Kabinet doktora Koštunice 


Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović 
   
Uvodna napomena
 
        Ako usmerimo pogled na događaje iz prošlosti – pa bili oni i iz skorašnje istorije, čiji smo neposredni svedoci i učesnici i mi sami – već po prirodi stvari skloni smo determinizmu, jer nam se ti događaji ukazuju u nekom fatalističkom svetlu, kao da je moralo biti tako kako je već bilo. Naravno, to je pogrešno – od početka su tu u igri bili i principi slučajnosti i indeterminizma, kadri da dešavanjima daju neki sasvim nov, nepredvidljiv tok. Deterministički pogled, međutim, kad pokušavamo da rasvetlimo ono što se već desilo, potpuno je opravdan: idući od krajnje posledice ka uzroku mi utvrđujemo izvestan uzročno-posledični sled u kojem principi kauzaliteta svakako važe. Drugo ime tog principa determinističke uslovljenosti bilo bi, u juridičkom i krivičnopravnom smislu, ''ispitivanje okolnosti zločina i punog činjeničnog stanja''. Ukoliko znamo posledicu, tj. krivično delo, idemo unazad i odbacujemo one uzroke i bez kojih bi takav ishod ipak nastupio; drugim rečima, za nas ostaju da važe samo oni uzroci bez kojih do posledice ne bi ni došlo, i samo se oni uzimaju u obzir. 

        Namera nam je da, u okvirima ovog teksta, a na osnovu dostupnih podataka, primenimo upravo taj princip u nastojanju da rasvetlimo, pre svega, mesto i ulogu kabineta Vojislava Koštunice u atentatu na premijera Đinđića: demonstriraćemo kako se jedna zaverenička grupa (sastavljena mahom od kabinetskih intelektualaca – nacionalista) pretvara u zločince, koji na kraju atentatom uklanjaju svog glavnog političkog suparnika i dolaze na vlast, da bi, obavivši zadatak zbog kojeg su formirani, ubrzo bili sklonjeni u stranu, dok se prašina ne slegne, na marginu sa koje su i došli.

Susret sa prethodnikom

        Već prvog dana posle petooktobarskog prevrata, kao novoimenovani predsednik SRJ, Vojislav Koštunica odlazi da se nađe sa sada već bivšim predsednikom Miloševićem ne bi li ga (kako glasi zvanična verzija) naveo da mirno prizna rezultate upravo završenih izbora. Njihovom razgovoru prisustvuju specijalni ruski izaslanik Ivanov i general Nebojša Pavković (ovaj poslednji je, pored generala Aca Tomića, ujedno i glavni organizator susreta, dok je inicijativa za sam susret, navodno, potekla iz Koštuničinog kabineta). Po svedočenju generala Pavkovića (koji je tajno bio dao da se razgovor snimi), između dva sagovornika razvila se odmah žučna prepirka; Milošević se prvo netremice zagledao u Koštunicu, bez reči, dugo, toliko da je ovom počinjalo već da biva neprijatno, a onda je krenuo sa optužbama. Sasuo mu je u lice kako mu je oduvek pomagao i davao medijsku promociju i kako se znalo da na državnoj televiziji Koštuničina saopštenja uvek imaju dozvolu da idu – i ne samo to, nego da mu je lično on formirao stranku, uz to tolerisao poslovanje nekih ljudi koji su finansirali DSS i kako, u krajnjoj liniji, Koštunica svoju popularnost i uspeh svoje stranke duguje zapravo njemu. U jednom trenutku, Koštunica je morao nevoljno to da prizna, na šta je Ivanov uskočio u razgovor sa rečima: ''Vidite, dragi moj, vi ste ipak Miloševićev dužnik''.

Formiranje Kabineta

        Kao Miloševićev naslednik, pobednik na izborima iz oktobra 2000., Koštunica ubrzo kreće da formira svoj Kabinet. Za razliku od Đinđićevog kabineta i njegovih saradnika, čiji je rad držan pod kritičkom lupom javnosti i seciran po medijima iz dana u dan, kako od novinara tako i od raznoraznih stručnjaka i analitičara, okupljanje Koštuničinog Kabineta od početka je obavijeno velom tajne i stoji u znaku netransparentnosti – nikad se nije znao pravi sastav, broj članova, ko ih je doveo ili odakle su i s kojim ciljem došli. Taj veo misterije, dakako, nije bio nikakva slučajnost; postojala je svojevrsna zabrana pisanja o tome, prećutna medijska omerta.

        Pošto je sam Kabinet oduvek bio mesto gde su se susretale dve grane vlasti, civilna i vojna, naravno da je Vojska bila izuzetno zainteresovana za rad tog tela i sastav ljudi u njemu. Kao izvor ratnih i kriminalnih delatnosti u ratovima devedesetih (a istovremeno i kičma samog režima) i nosilac najveće oružane sile, Vojska je u društvu imala presudan uticaj (i privilegije) kojih nipošto nije želela da se odrekne; svojevremeno, 5. oktobra, procenivši da se Koštuničin prethodnik Milošević oteo kontroli, vojni vrh mu je jednostavno okrenuo leđa i pustio ga niz vodu.

      
Zvanično, Koštuničin Kabinet su činili sledeći članovi:

Ljiljana Nedeljković – šef kabineta
Aleksandar Nikitović – zamenik šefa kabineta
Aleksandar Tijanić – savetnik za medije
Gradimir Nalić – ljudska prava
Rade Bulatović – nacionalna bezbednost
Danijel Cvjetičanin – ekonomska pitanja
Slobodan Samardžić – unutrašnja politika
Petar Lađević – savetnik za izbeglice
Predrag Simić – spoljna politka
 
        No, pored njih, tu je bilo još dosta drugih aktivnih pojedinaca, bilo u svojstvu neformalnih članova, bilo kao funkcionera nekih drugih institucija, ali koji su suštinski ipak spadali u Kabinet (general Aco Tomić, ekonomista Boris Begović, sociolog Laslo Sekelj). 

        Osobe na koje se Koštunica ponajviše oslanjao pri formiranju Kabineta bile su njegova supruga Zorica Radović, saradnica Instituta za evropske studije i Ljiljana Nedeljković, dežurna urednica Bete. Ova poslednja, inače dugogodišnja prijateljica prvog čoveka DB-a Radomira Markovića, održavala je takođe veze i sa ljudima iz vojne službe bezbednosti. 

        Zajedno sa Zoricom Radović, Ljiljana Nedeljković u Kabinet dovodi Nikitovića, Bulatovića (ovaj pak Nalića), Aca Tomića i Aleksandra Tijanića, i to je prvo, osnovno jezgro budućeg Kabineta. Reference Tijanićeve za ulazak u Kabinet bile su, pre svega, mržnja i spremnost na vređanje Zorana Đinđića, po kojoj je u javnosti bio poznat i pre 5. oktobra, ali i posle prevrata, u tekstovima u banjalučkim Nezavisnim novinama; ti tekstovi su i privukli pažnju Ljiljane Nedeljković i Zorice Radović, nagnavši ih da ga pozovu. On je, naravno, nastavio da se ''dokazuje'', a jedna od najnotornijih njegovih izjava koja je praktično najavila ubistvo Đinđića glasi: ''Ako Zoran Đinđić preživi, Srbija neće''.

        Ono što je ujedinjavalo ove ljude bila je mržnja prema Đinđiću, u kojoj je bilo svega i svačega, od ličnih, ideoloških, socijalnih i partijskih razloga pa sve do gole osvetoljubivosti (Nalića je Đinđić odbio kao kandidata za mesto prvog čoveka MUP-a; za Tijanića se opet nije saglasio da sedne u fotelju direktora Politike). Kabinetu su bili dobrodošli svi oni koji su bili spremni da, po svaku cenu, ruše Zorana Đinđića; to je bio njihov zajednički imenitelj. U svom prvom intervjuu Njujork Tajmsu, datom u oktobru 2000, neposredno iza prevrata, na pitanje novinara kako će se snaći sa ostacima Miloševićevog režima i samim Miloševićem, Koštunica ovako odgovara: ''Meni manji problem predstavljaju Milošević i njegovi, mnogo veći problem su moji saradnici iz koalicije''; već tada se, dakle, moglo videti koji je njegov pravi cilj – rušenje Đinđića i ostalih lidera iz DOS-a koji stoje uz njega.


       Zorica Radović dovodi svoje kolege iz Instituta za evropske studije, gde je radila, kao i iz NVO Centar za liberalno – demokratske  studije, u čijem je osnivanju učestvovala. Na taj način, preko nje su došli: Slobodan Samardžić, Boris Begović, Aleksandar Simić (savetnik za ustavna pitanja), Zoran Vacić (direktor Centra za liberalno – demokratske  studije, član DS i jedan od najvećih protivnika Zorana Đinđića još od 1997.), zatim Laslo Sekelj kao i saradnici pomenutog Instituta Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović. Ove dve organizacije, Institut i NVO, daće kasnije, posle decembarskih izbora, preko 70% kadrova za saveznu i republičku administraciju.

        Na izbor Radeta Bulatovića uticao je Radomir Marković, načelnik resora DB Srbije, koji je ovoga predložio Ljiljani Nedeljković, a Bulatović, pak, dovodi Gradimira Nalića, svog kuma i kolegu sa studija; imprimatur za izbor Nalića opet daje Marković, jer je Nalić svojevremeno bio poslat u Moskvu, gde je, tokom devedesetih, radio kod braće Karić.

        Afere u kojima su se povlačila imena ljudi iz Kabineta po pravilu bi se brzo zataškale, a i dan-danas na internetu teško da ćete naći ne samo podatke o njima nego i fotografije pojedinih članova. Tako, na primer, Google će vam dati samo jednu, minijaturnu fotografiju Ljiljane Nedeljković, sekretarice i neformalne šefice Kabineta (do hapšenja i izručenja u Hag, u javnosti je postojala isto tako samo jedna fotografija Franka Simatovića Frenkija); uostalom, poznato je da Služba gleda da uvek dobro sakrije svoje tragove. I još jedna činjenica, koju navodimo kao kuriozum: još kao članovi Kabineta, na zvaničnom sajtu Predesedništva SRJ nije se mogla naći nijedna jedina informacija o njima.

        Uz Aca Tomića ovo je, u grubim crtama, jezgro zavereničke organizacije koja će, uz pomoć KOS-a, DB-a, Rusa, plaćenih medija i grupe nezadovoljnih tajkuna kojima je Đinđić javno uskratio podršku i najavio obračun s njima (Vojin Lazarević, Vuk Hamović, Slobodan Radulović, braća Karić, Mišković, Beko), dovesti na kraju do ubistva Đinđića.

Ko su bili ljudi u kabinetu

        Satelitsku stranku DSS Koštunica formira 1992. godine kada napušta okrilje matičnog DS-a, da bi, uz obilatu pomoć Državne bezbednosti, koja mu obezbeđuje infrastrukturu i deo članstva, krenuo u ''samostalnu političku borbu''. Od patuljaste stranke čije je najuže jezgro činilo svega desetak ljudi (sem Koštunice, tu su još profesori Vladeta Janković i Zoran Šami, filmski scenarist Milan Šećerović, radio-voditelj Marko Janković, Dragan Jočić i još neki), uz nekoliko stotina pristalica, DSS nakon 5. oktobra u rekordnom roku narasta u stranku od nekoliko stotina hiljada članova. Naravno, novi članovi su mahom iz SPS-a i JUL-a koji nalaze kod Koštunice luku spasa, dobivši od njega javno obećanje da neće biti nikakvog ''revanšizma''. (Pitanje koje nikad nije bilo postavljeno jeste pitanje finansiranja te iznenada tako narasle stranke, njene ogromne infrastrukture, brojnih skupštinskih odbora, zakupa prostorija itd.; po svedočenju nedavno uhapšenog Miloša Simovića, kampanje DSS je, između ostalih, u to vreme finansirao Dušan Spasojević iz Zemunskog klana i to novcem od prodaje droge.)

        Politički život Srbije nakon rušenja Miloševića i dolaska DOS-a na vlast karakteriše stvaranje dva uzajamno suprotstavljena bloka, jednog retrogradnog, antievropskog i patrijarhalno parohijskog, koji se zalaže za politiku ''kontinuiteta'' i ''legalizma'' u odnosu na prethodni režim – reč je o ''patriotskom'' bloku oličenom u Koštunici – i drugi, ''reformski'', koji je predvodio Zoran Đinđić. Borba između ova dva bloka je nepomirljiva, na krv i nož, i u početku se ta borba za prevlast u institucijama odvija na legalnom terenu, da bi uskoro, kako ćemo videti, DSS i Koštuničin Kabinet pribegli i nekim ekstralegalnim sredstvima. 

        Za ovu grupu marginalnih ''salonskih intelektualaca'', kako su sami sebe nazivali, karakteristično je bilo da deluje po principu tajnih društava, zaverenički, vršeći paranoičnu projekciju svojih strahova i težnji na glavnog suparnika, optužujući ga za zavereništvo, neprincipijelnost i čak, što je psihološki naročito zanimljivo, za pripremu atentata na Koštunicu. U toj paranoičnoj projekciji konstantno se provlače optužbe o Đinđićevim ''prljavim rukama'', njegovoj povezanosti sa mafijom, sa surčinskim klanom, korumpiranim biznismenima, stranim agenturama, dok je u isto vreme Kabinet taj koji održava te i takve veze i snuje protivniku o glavi. Kao u nekom zlokobnom, fantazmagoričnom igrokazu gde je sve postavljeno naglavce, i ovde, iz današnje perspektive, uzmemo li da prelistamo sve te nebrojene izjave Koštunice i njegovog Kabineta, ne možemo se oteti utisku kako je tu reč o najavljenom ubistvu, samo što su uloge izmenjene: ovde je asasin taj koji optužuje žrtvu za ono što će joj jednog dana sam uraditi.

Peščanik.net - 26.12.2010.

                                                       Autor bloga: Mirko S. Vraneš